I rešeto srce ima



Omiljeni u narodu, omiljeni i u Vranje: drug Milošević..., ...i budući premijer, Ko to beše Sloba: vranjski socijalisti u Požarevcu

Ni Milošević, doduše, ovde nema ulicu, ali Sloba je još uvek od 1993. počasni građanin Vranja, karavani odavde idu na hodočašće u Požarevac, na njegov grob! I onda se kao deus ex machina, pojavljuje Vučić, a Vranjanci kao po komandi doživljavaju ljubav na prvi pogled. I eto brakolomstva na vidiku



 



...i budući premijerOmiljeni u narodu, omiljeni i u Vranje: drug Milošević...„Slobodane, Slobodane, ti si komunista, volimo te, volimo te, ko Isusa Hrista!“ – orilo se Vranjem tokom devedesetih, na melodiju „Od Topole, pa do Ravne gore“, što je odslikavalo konfuziju u političkoj misli Vranjanaca, ali i u njihovom ukusu, te mentalnoj formuli na kojoj je ovaj grad vekovima opstajao. Sada se guslaju neke druge pesme, u kojima se kunu na vernost znamenitom PPV, sada već PV, Aleksandru Vučiću. Ali, to ne mora da znači da je Milošević zaboravljen, naprotiv, što se može tumačiti kao neka vrsta političke nekrofilije, pa se sada u Vranju vodi jedna polumrtva trka između obožavanja Miloševića i Vučića, dakako, kao simbola dva pola, dve vizije, dve političke prakse; ali, kada se zagrebe malo ispod slojeva idolopoklonstva, sve se svodi na isto – Milošević, Vučić, ma ko te pita za ime, važno je da si na vlasti.

VRANjE VOLI VLADARE

Vranjanci, očigledno, žive u svom vremenu, prošlost ih ne zanima baš previše, budućnost još manje; daj nam danas. Josip Broz, čiji je nadimak Tito dominirao Vranjem svetlećom reklamom sa Pržara, kao ono „Holivud“, sada nema ni svoj sokak u Vranju; on je bar imao ulicu, grešni Zoran Djinđić ni do toga nije stigao, pošto postmiloševićevska skupštinska većina u Skupštini Grada nije dozvolila da se Ulica Lenjinova preimenuje u čast  ubijenog premijera – mučenika. Tako da Lenjin, koga više ni Rusi ne zarezuju, ostade u amanet Vranju. Ni Milošević, doduše, ovde nema ulicu, ali Sloba je još uvek od 1993. počasni građanin Vranja, karavani odavde idu na hodočašće u Požarevac, na njegov grob! I onda se kao deus ex machina, pojavljuje Vučić, a Vranjanci kao po komandi doživljavaju ljubav na prvi pogled. I eto brakolomstva na vidiku, ili bračnog trougla: Sloba-Vranje-Vučić.

SRBOLjUB DIMITRIJEVIĆ KUM, DOKTOR FILOZOFIJE
Polubožanstva anđela i demona
Kada je u pitanju Vranje, Vranjanci nisu ništa drugačiji od ostatka Srbije, osim što smo periferija periferije te je stvar razvodnjena i neukusna. Osnovna karkteristika je dominacija mitskog modela saznanja, a to nije spojivo sa demokratijom. Demokratija nastaje tamo gde ljudi „uzimaju stvari u svoje ruke“ ili počinju da vode brigu o sebi. Da bi to uradili potrebno je od mitske predstavnosti preći na racionalni način mišljenja, odnosno razdvojiti veru od razuma. Ovaj prelaz treba da napravi veći broj članova zajednice – demokratija je vladavina većine i tada je moguća briga o sebi. Do tada ostaje vladavina nadređenih, izabranih bogova, a zatim polubožanstva anđela i demona poput Tita, Miloševića, Tomića Dragana, Dačića,Vučića…
– Naravno, ova polubožanstva već vide sebe kao bogove i tu nastaje krah, jer manjina ne može normalno da vlada (vodi brigu) o većini i što je još važnije oni nisu bogovi. Čak bog dozvoljava demokratiju, zato što je apsolutan i što je svesno napravljena razlika između vere i razuma. To je slučaj sa današnjom Evropom.

– Vranje voli svoje vladare – kaže Zoran Antić, gradonačelnik Vranja i predsednik Gradskog odbora SPS – još od Sulejman bega. I, kao i većinski deo srpskog naroda, nosi tu podaničku crtu u sebi, taj odnos strahopoštovanja prema vlasti, jedan udvorički odnos, i to je preovlađujuća matrica na ovim prostorima.

Antić, međutim, dalje smatra da je pitanje da li Vranjanci više vole Slobu ili Aleka, „potpuno irelevantno“.

– Svako je bio vladar u svom vremenu, i prema svakome je postojao taj odnos. Milošević, Djinđić, Koštunica, Šešelj, Toma Nikolić, nema tu repera. To je pitanje za Srbiju, kakav odnos ona u celini ima prema svojim državnicima i vladarima?

Ali, u Srbiju Srbi, u Vranje Vranjanci.

– Ja stojim – nastavlja Antić – iza toga da smo mi Vranjanci, ali bilo bi lepo da budemo malo više Vranjanci. To podrazumeva da vodimo malo više računa o sopstvenoj političkoj eliti, o našim interesima, a malo manje o interesima Beograda. Svaki vladar i svaki političar je za svog vakta, svog vremena, kako došao – tako otišao. Za godinu dana, dve-tri, ako se pojavi  neki novi lider, oni će si glasati za njega. Kao na ovim izborima – nije bilo pitanje ko će dobiti, nego sa kolikom razlikom će Vučić dobiti. Ovo je njegov lični rezultat, i to treba poštovati. E kad se bude formirao neki novi lider, ako se formira, onda ćemo videti.

Dragan Nikolić, narodni poslanik SNS, smatra da je poređenje Miloševića i Vučića neumesno.

– Sredstva i metode vladavine Miloševića bile su isključivost, netolerantnost, totalitarizam, proskribovanje političkih protivnika u neprijatelje Srbije; dok je na drugoj strani obeležje vladavine Vučića kao prvog potpredsednika vlade demokratičnost, tolerancija, pomirljivost, uvažavanje svih političkih opcija, sabornost, i želja da svi u Srbiji živimo sa jednakim pravima i obavezama.

Što se pak Vranjanaca tiče, Nikolić je tu oprezniji.

– Vranjanci su stare čekalice, dok ne iskopaju novi bunar i ne probaju vodu iz njega, ne zatrpavaju stari, bez obzira na kiselost vode u njemu. A najpoštenije je izaći na političko tržište koje se zove izbori, i omogućiti građanima Vranja da kažu kakvu vlast žele. Uostalom, oni su to pokazali nedavno, na republičkim.

TOLERANCIJA I UVAŽAVANjE

Ne bez sentimenta za Miloševićem, ali uz komplimente Vučiću, komentariše odnos Vranjanaca prema njima Gradimir Jovanović, predsednik Gradskog odbora PUPS-a.

Ko to beše Sloba: vranjski socijalisti u Požarevcu– Vranjanci, zapravo većina njih, verovali su, tada, u dobre namere Slobodana Miloševića, kao što, sada, veruju Aleksandru Vučiću. Sasvim logično za ljude koji su od iskona poštovali,tačnije obožavali svoje vladare i verovali im često bez ikakvog kritičkog stava. Jedino tako, ali i zbog jakog slobodarskog i patriotskog osećanja, može se tumačiti ogromno poverenje u Miloševića da će uspeti da očuva  srpski životni prostor, da očuva privredu i radna mesta, da očuva srpsku kuću nasred druma od olujnog talasa  koji je nadolazio sa novim svetskim poretkom rušenjem Berlinskog zida, raspadom SSSR-a, Varšavskog pakta, svakojakim separatizmima, terorizmima, ekonomskim sankcijama, ratovima, razornim uranijumskim bombama…

– Da li zbog toga – nastavlja Jovanović – što se “na muci pozanaju junaci”, ili  zbog krajnje nužde da se spasi što se spasti mora, tek zadivljuje energija i prkos koji su nosili i Vranjance  tokom golgote kroz koju smo prolazili u poslednjoj deceniji minulog veka. Međutim, sve to je definitivno učvrstilo uverenje mislećih Vranjanaca da svetski pravni poredak, zapravo, znači: pravo je sila – sila je pravo, te da, prema tome, nema pravde na ovom svetu.Usledilo je potom, za mnoge neočekivano, ali nužno posledično, suočavanje sa nepravdom, bezakonjem, samovoljom, bahatošću, pohlepnošću, egoizmom, dubokim razaranjem ekonomije i  društva što je obeležilo prvu dekadu ovog veka kada su Srbijom gospodarili prodavci demokratske magle i ekonomske ubice koji su društvenu piramidu okrenuli naopako pa je zacarovalo zlo.

DjINDjIĆ, VRANjANAC
Da li je umesno porediti Vučića sa Djinđićem?
– Potpuno je neuporedivo – smatra Dragan Nikolić – tada i sada. Djinđić nije imao podršku za reformu, građani su ga shvatili tek posle atentata. Vučić sada ima apsolutnu podršku građana za teške reforme, i otvoreno je objasnio u kakvom se stanju nalazi Srbija, te da bez bolnih reformi sledi bankrot države sa svim svojim strašnim posledicama.
– Jedna od karakteristika – smatra pak Slobodan Stamenković – inertnosti Vranjanaca prema promenama je i slab odziv i nedostatak većine u gradskom parlamentu da se Ulica Lenjinova preimenuje u Ulicu Zorana Djinđića. I mislim da je sramota što se Vranje na taj način nije odužilo prvom demokratskom premijeru posle Miloševića, čije ideje i vizije, kako vreme odmiče, sve više dobijaju na značaju, i na koje se u mnogome poziva sadašnji lider i premijer Aleksandar Vučić.

To Jovanović o Slobi; a o Vučiću?

– Izbijanje Aleksandra Vučića u prvi politički plan pokazalo je da se politička svest inače, pa i Vranjanaca, teško menja. Upravo, u Vučiću su prepoznali realnog, sposobnog, nepotkupljivog, energičnog političara. Novog vodju. Veruje se da je Vučić srpski Herkul  koji će uspeti da počisti Augijevu štalu  u šta je pretvorena Srbija. Ne, nije to, kako neki kažu, vranjska naiva. Prosto, osim u Boga, treba verovati i u nekog političara, u njegove dobre namere, uz sav rizik da je dobrim namerama popločan i put do pakla. Ali, i jakom verom  da će, što je u ovom trenutku jedino logično i politički objašnjivo, put obnove, ozdravljenja i jačanja naše države  uspešno popločavati Aleksandar Vučić sa svojim političkim i ekspertskim timom. I da će Srbija,dakle i Vranje, ponovo biti dobro i poželjno mesto za život.

Nekako između SPS-a i SNS-a, u Vranju se našla Demokratska stranka, čiji se ideološki i programski brio ne uklapa u preovlađajuću političku rigidnost. Pa ipak, i ona pokušava da lavira, kao pelivan na žici, e da se i to malo demokratije u Vranju ne bi sasvim zatrlo. Pa gde je ona između čekića i nakovnja, između Miloševića i Vučića?

– Vranje ima jedan specifikum – kaže Slobodan Stamenković, predsednik Skupštine Grada i Gradskog odbora DS – koji se provlači kroz istoriju, a to je gajenje i poštovanje kulta vođe, čak i idolopoklonstvo. Takva psihologija provlači se do danas, i dvadesetak godina unazad političke odluke Vranjanaca su jako polarizovane, i kretale su se putem ogromnih podrški takozvanim vođama. Kult Miloševića se ovde nekako najdublje zapatio, i on je bio toliko dubok i jak, da je opstao i nakon promena 2000. godine.

– Ekstremna podrška sadašnjem lideru Vučiću – nastavlja Stamenković – samo potvrđuje taj polarizovan odnos građana Vranja prema vođi, prema sistemu „ili-ili“. U takvoj konstelaciji razmišljanja i odlučivanja, malo je mesta ostalo za stranke čija je politika nudila i promovisala ideju demokratije, novih i dokazanih ljudi, čija politička orijentacija nije bila po principu „sve ili ništa“, čija politička aktivnost ne podrazumeva gaženje preko elementarnih uzusa ljudskog morala i dostojanstva.

Kad bejasmo deca, igrali smo se jedne igre; odeljenje stane u krug, u čijem su centru dvoje štrebera, i peva, da sada parafraziram : „I rešeto srca ima, nama se (Sloba ili Vučić, po izboru, p. a.), sviđa svima. Ajde (ime opet po izboru) biraj para, da vidimo ko te vara. Sad se vidi sad se zna, ko se kome dopada. Oborili oči dole, pa se vidi da se vole“. Uostalom, sve je ovo passe, i Sloba i Vučić, dok je Vranju živ i zdrav Drug Žbevc. On je paša, oni su subaše.

Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



  • Ostavi komentar