Ambicije, krv i stid



,

U godini koja je donela dugačak niz skandala, pogrešnih odluka i neočekivanih razvoja situacije, nije bilo lako odlučiti koji je to naj, naj, događaj, kako ih podeliti i u koju kategoriju svrstati. U uži izbor redakcije ušli su i konjak, i mrtvi psi, i zapošljavanje partijskih batinaša, i imenovanje supruga na značajna mesta, i novo zaduživanje grada, i raspad koalicije, i početak suđenja „vranjskim piromanima“, i šta sve ne. Ali, sudbina ovdašnjeg odbora Srpske napredne stranke svakako je izuzetno uzdrmala ne samo lokalnu vlast, nego same temelje političke, pa i društvene zbilje ove čaršije koja još miriše na suv bosiljak i već dve godine se bori da zatrlja ostavšitnu prethodnog večitog gradonačelnika Miroljuba Stojčića. Da sa naprednjacima nešto nije kako valja znalo se od samog osnivanja stranke u Vranju. Bivši radikali, pa razočarani deesesovci, pogubljene demokrate, karijeriste svih vrsta i fela snažno su ščepale svoju šansu, nadajući se da bi mogli uhvatili zadnji voz promena baš preko SNS-a.



NEDOKAZANE VEZE

Svađe su počele odmah, a kulminirale su tučama, razvodima, smenama… Centrala je lutala sa Vranjem od samog početka, postavljajući za poverenika ovog ili onog, uvek jednako neuspešnog. A onda se, niotkuda, pojavio Dragan Nikolić, i dobre dve godine rešavao stvari u stranci, tako što je eliminisao jednog po jednog protivnika, što milom, što silom. Sila, koja će kulminirati baš negde pred raspuštanje odbora u novembru 2013. godine, jedna je od značajki koje prate rad SNS-a u Vranju od samih početaka. Najpre je silom moralo da se uđe u odbor stranke, i tu su priliku iskoristili svi oni koji će kasnije na ovaj ili onaj način rušiti odbor, pa je silom morala da se održava vlast, pa je jedna struja izbacila drugu iz prostorija, pa se svaka zasebno tukla u svojim prostorijama, pa je intervenisala policija…

Onda je Dragan Nikolić, posle mora se priznati velikog rada, uspeo da stabilizuje stranku, napravi odbor i krene utabanim stazama, kao i sve druge partije na lokalu, bilo gde u Srbiji. No, nasilje kao politička opcija nastavljeno je nesmanjenom žestiom. Tuklo se i na izborima: aktivisti SNS-a napali su i povredili tada još uvek aktuelnog poslanika DS-a Gorana Stefanovića.  Tada je došla i opomena koju niko nije shvatao ozbiljno – SNS je na lokalnim izborima osvojila jedno meto manje od radikala prethodni put, što se retko gde u Srbiji dešavalo. No, ulazak u vlast  te brige gurnuo je u deveti plan. Ništa što su se pljuvali Zoran Antić i Dragan Nikolić, ništa što su povodom toga i završili na sudu, ljubav je bila na prvi pogled. Protivprirodna, ali ljubav. Tako je to, na gurku, trajalo nešto više od pola godine, garnirano paljevinama socijalističkih automobila po gradu. Tim povodom hapšen je odbornik naprednjaka, a glavni šef SNS-a bio mu je branilac pred sudom. Veza paljevina sa SNS-om nikada nije dokazana, ili bar još uvek nije, ali narod ovdašnji nekako u tome prepoznaje njihov rukopis, s pravom ili ne, ustanoviće sud. Prelomni momenat dogodio se u februaru 2013. godine, kada je Dejan Tričković, prvi vranjski naprednjak i predsednik Skupštine grada, raspisao izbore za mesne zajednice, izgeda bez saglasnosti stranke, čitaj Dragana Nikolića. E tu je počelo krljanje socijalista i naprednjaka, i do danas nije ustanovljeno ko je u toj borbi pobedio. Uglavnom, u noći izbora Dragan Nikolić bio je na ivici da se pobije sa načelnikom policije Slađanom Velinovićem, a ispred RTV Vranja. U nastavku noći nasilničko ponašanje doseže vrhunac mini mitingom ispred zgrade policije. Srećom, bez stvarnog nasilja. E tu se nekako došlo do zaključka da Dejan Tričković više nije naprednjak, pa on mesecima nije smeo ni da proviri u stranku. Čega li ga je bio strah? Posle raznih nadvlačenja i preganjanja, iskristalisale su se dve struje, jedna oko Nikolića, u kojoj su bili svi, a druga oko Tričkovića, u koju su smešteni i zamenica gradonačelnika Bojana Veličkov i omladinac Slobodan Petrović, iz nepoznatih razloga kasnije vrlo važan deo priče. Ovde je nasilje bilo samo u najavi, niko nikoga nije dirao, al nije garantovao da do njega neće doći. Kulminacija se desila u času kada je legitimmni predsednik GrO SNS-a Dejan Tričković pokušao da uđe u prostorije svoje stranke. E to mu nije smelo biti dozvoljeno, i Srđan Milošević Bulajka ekspresno je mobilisao udarnu silu stranke da ga u tome spreči. Sećate se cirkusa – ovi se zaključali unutra, a ovi od spolja bušilicom krenuli da ih vade. Policija samo gledala, jer je nasilje, i to više nego očigledno, bilo prisutno makar u najavi. Srećom, direktan sukob izbegnut je i ovoga puta. No, front je otvoren, i nije više bilo povratka. Stvar je tako išla, vukla se zapravo,  međusobne opužbe su rasle, umešala se i centrala, i onda je, kako se i moglo očekivati, puklo. I kad je puklo moralo se nadaleko čuti. Te noći u novembru, još nije bila hladna zima, pala je i krv. Šta se dogodilo? Očigledno u nameri da izazove dešavanja koja su se odigrala, Slobodan Petrović i drugari došli su u „Moravče“, gde je već bila prva ekipa predvođena Draganom Nikolićem. Tu je došlo do reči, onda se prešlo na psovke, koje su, po svedočenjima prisutnih, više dolazile od strane omladinaca nego mejstrimera. Ali, praštanja nema – tuča se dogodila ispred kafane, ili u prolazu, ili nigde, zavisi ko o tome svedoči.



TRI MUŽA

Da su ga zaista tukla tri onolika muža, Petrović ne bi imao samo slomljen nos! Da ga je neko udario boksom po licu, više ne bi imao lice. Ne, ništa se od toga na njegovom licu nije moglo prepoznati. To, opet, ne znači da Petrović nije tučen, nego da se ni danas ne zna ko je tu koga tukao i za čije interese. Uglavnom, pala je krv, a onda se sve odigralo munjevitom brzinom. Sledi Petrovićevo obraćanje novinarima u Skupštini grada, pa napuštanje skupštine odbornika SNS-a, pokušaj rušenja gradonačelnika, pa raspušanje odbora. Možda Vučić i nije baš rekao da se stidi svojih vranjskih naprednjaka, ali je njegov zamenik Gašić direktno preneo ono što je svaki normalan čovek osećao povodom dešavanja u SNS-u: stid. Da se odrasli ljudi, političari, važne pojave, činioci odlučivanja o sudbini malog čoveka potuku, javno, pa zbog bilo čega, e to niko ozbiljan ne može ni da veruje kad čuje. A tako je bilo. Lične sujete, spremnost na sve, ogromna ambicija, osećaj svemoći, ko zna šta se sve udružilo u ukrštene pesnice. I puklo je. Najpre nos, posle bruka, i na kraju ne samo odbor naprednjaka u Vranju, nego čitava naprednjačka priča ovde, a sa njome i nadanja mnogih poštenih ljudi da i Vranje, jednom, može da oseti talas promena koji ide Srbijom. Posle svega, svi su na istom, gubitničkom talasu, najpre  Veličkova i Tričković, jer su ostali i bez funkcija i bez stranke. Petrović je valjda i dalje u stranci, a dokle će uopšte nije izvesno. Sve i da je najpošteniji na svetu, neka nova ekipa će ga držati podalje od svega, čisto zbog minulog rada. Ništa bolje nisu prošli Nika i njegovi, koji su potpuno razvlašćeni, i neizvesno je kako će se stranka prema njima odnositi u budućnosti. Ako ga SNS želi, centrala će brzo organizovati stranačke izbore na kojima Nikolić neće imati takmaca. Ako ga pak neće za budućnost, stranački izbori biće prolongirani do daljeg, a Vranje će biti prepušteno socijalistima, jer će biti ocenjeno da ovde nema snage koja bi mogla da povede silu naprednjaka napred, a da pri tome niko zbog toga negde ne mora da crveni. Posle svega, svima kojima je Vranje na srcu ostaje gorak ukus. Nije sporno da naprednjaci trebaju Vranju, kako je to uostalom svojim direktnim mešanjem u ovdašnje nesporazume jasno pokazala centrala stranke, i ako hoćete sam Aleksandar Vučić. Ali, kakvi naprednjaci? Ovi što se biju po kafanama sigurno ne. Ozbiljna, čvrsta, očigledno i čvrsto kontrolisana stranka, pri tome masovna, Vranju je neophodna kao lek protiv socijalističke samovolje. To mesto svuda pripada naprednjacima, svuda, samo ne ovde. Mora, ovako ili onako, da je to do ljudi koji su stranku vodili.

POŽURILO SE

Ne mora Nikolić za sve da bude kriv, mada je veliki deo odgovornosti baš na njemu. Bez obzira na sve, on nije radio sam, nego je bio samo lider jedne priče koja je politiku shvatala na način koji smo imali prilike da gledamo. Jasno je: taj način i to shvatanje političke stvarnosti nije prošlo, i ovde neće proći. Sviđalo se to nekome ili ne, baš ovakav stav zauzima i Aleksandar Vučić, i raspuštanjem odbora svima ga jasno stavlja do znanja. Ko to ne razume, nema šta da traži među naprednjacima. No, treba sačekati. Opet, da su znali da čekaju, naprednjacima bi sva vlast sama pala u ruke. Ali, nisu, žurili su, i u toj žurbi potpuno zalutali. U narednom periodu na delu će biti konsolidacija stranke, po svakom pitanju, i SNS će se ovde, umesto problemima drugih, baviti isključivo samom sobom. Već datum zakazivanja stranačkih izbora jasno će pokazati da li stranka računa na Dragana Nikolića i njegove u tom procesu stabilizacije. Ako tog datuma ne bude već u januaru, eto novog problema. Nikolić je suviše moćan među članstvom da bi se samo tako odrekao te moći. Ako stranka ne želi to da vidi, počinje novi krug nesporazuma i problema. I tako sve u krug, na radost svih onih kojima su naprednjaci ako ne trn u oku, a ono svakako kamen u cipeli.

Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



  • Ostavi komentar