Pisac je šta?



PISAC JE PEČAT je zaista retka prilika susreta pisca i njegovog rizika ulaska u nove medije kroz kolekciju čudnih pečata, sa publikom koja sama čita, a ponekad čak i peva



 



Čitalački klub Vranje,  trenutno najagilnija  literarna grupa na jugu Srbije, organizovao je  gostovanje Davida Albaharija i Pesničenja u sklopu projekta Za kulturu u Srbiji  koji podržavaju Delegacija Evropske unije u Republici Srbiji i Vlada Republike Srbije-Kancelarija za saradnju sa civilnim društvom. Grupa 484 iz Beograda omogućila je da dođe i 14 srednjoškolaca iz Zrenjanina, Užica, Požege, Novog Pazara i Beograda, čime su se pomešale energije različitih literarnih i sub-kulturnih iskustava. Čitav program se, srećom, nije sveo na predvidljivo književno veče.  PISAC JE PEČAT je zaista retka prilika susreta pisca i njegovog rizika ulaska u nove medije kroz kolekciju čudnih pečata, sa publikom koja sama čita, a ponekad čak i peva.

-Može li „jedini živi pisac u lektiri“ da počne predavanje u Gimnaziji glasanjem o omiljenim bendovima? – retorički se pita Sanja Stamenković, voditeljka Čitalačkog kluba Vranje – i sme li taj isti pisac, umesto statiranja pored dežurno razmahanih kritičara, da zajedno sa publikom peva svoj pečat?

ŠKART
Dete istorije
Na pitanje u koji grad najviše voli da ide, Škart je kao iz puške odgovorio: “U Berlin”! A kada su ga upitali zašto baš u Berlin, Škart je rekao: “Zato što još uvek postoji zavesa, iako nevidljiva, između zapadnog i istočnog dela, koja nas podseća da se istorija ne sme zanemarivati, odnosno, da je svako od nas dete istorije I da uvek ostaje, ma gde se nalazio, na strain koju je istorija dodelila.

Pokušaj bekstva
Škart je jednom pokušao da pobegne iz istorije. Naglo je potrčao unazad da bi se vratio unazad u vreme I tako skočio sa putanje kojom je prošao točak istorije. Ali istorija ga je ipak pronašla I odvela u svoju kancelariju na razgovor. Odatle su se ubrzo začuli Škartovi uzvici: “Jooj, jooooj, što to boli! Uf, uf, uuuf, baš boli! Jao, jooooj – oj, joj, joj”… Onda se sve utišalo, pa se potom razgovetno čuo Škartov glas: “Neću više nikad… Obećavam, neću više nikad”! A na to je jedna osoba koja dobro poznaje Škarta, samo šapnula: “Da vidimo I to čudo”.

Takav je Škart
Trčao Škart, trčao pa se umorio, a Škart kad je umoran izgleda samo kao pola jednog Škarta, a ako mu se pritom još ide u klozet, onda dođe samo kao četvrtina. I tako, malo pomalo, od Škarta gotovo ništa ne ostane. U stvari, ostaje jedino njegova senka, klizne dva-tri puta preko zidova i lakiranog poda, zadrži se začas u okeanu ogledala, pa i ona nestane. Takav je Škart: kad ga ima, onda ga svuda ima, a kad ga nema, onda ga baš nigde ne možete pronaći.
-Bolje Škart u ruci nego Škart na grani.
-Ko drugome Škart kopa sam u njega pada.
-Čovek je čoveku Škart.
-Mladi se Škart savija.
-Nije Škart sve što sija.
-Ko rano rani dva Škarta grabi.
-Svoj Škart sa sobom nosim.
-Psi laju, Škart prolazi.
-Ko priznaje, Škart mu se prašta.
-Ne boj se Škarta, nego zla života.
-Lud boj bije, a mudri Škart vino pije.
-Davljenik se i za Škart hvata.
-Bez Škarta nema nauke.
-Lako je Škart steći, ali teško ga je zadržati.
-Lakše je Škart uz brdo valjati, nego se sa ludim raspravljati.   
-Bolje vide dva Škarta nego jedan.
-Lep Škart gvozdena vrata otvara.

Zašto on, narednog jutra, ne odlazi na ćutanku u biblioteku, nego inicira čitačko-pričačku čajanku sa đacima u Haremluku?

Kako se usuđuje da, nakon tolikih napisanih i pročitanih knjiga, odslušanih koncerata i proputovanih zemalja, kaže da je najvažnija lekcija koju je naučio – umeti reći NE ZNAM?

Čemu njegovo izbegavanje salonskih večernjih jagnjećih brigada i odlazak u mali stan na kuhinjsko Pesničenje?

Da, u pitanju je D.A, kako se i sam često potpisuje.  U ŠKART-knjižici kratkih priča, koju je specijalno napisao za ovu priliku i besplatno podelio publici, David Albahari za sebe kaže da je „ranije zamišljao da je lasta, pas i konj. Poslednjih godina, međutim, uveren je da je sova.“

-Ovako nešto nikada nisam videla – rekla je razdragana gospođa posle prve večeri, dodajući: -očekivala sam pisca okruženog kritičarima koji monotono pokušavaju da objasne šta je hteo da kaže, a doživela sam da gomila mladog sveta konačno sama preuzima inicijativu i od svega pravi neprepričljivi događaj.

Sala Galerije narodnog muzeja bila je osvetljena sobnim stonim lampama, donesenim iz obližnjih stanova. U sredini, za malim drvenim stolom, sedeo je Albahari sa asistenkinjom-pesnikinjom Ljiljanom Ilić, razgovarao sa dobrovoljcima – samoprijavljenim gostima – i tokom razgovora udarao pečate u knjižice. Kompozicija različitih pečata, neka vrsta vizuelne pesme, nastajala je u odnosu na pitanja i odgovore samih sabesednika. Te večeri čak 40 osoba je dobilo svoj specijalni in libro. Domaću muzičku scenu predstavili su Aca Kostić Indijanac i duo Nikolija Zdravković i Lazar Tasić.Najavljeni reper Dušan Galić Gale i death-metal atrakcija Mud Factory  nisu uspeli da nastupe (ali je njihov CD Albahari pažljivo odlsušao na putu do Beograda!).

Nakon PISAC JE PEČAT-a nastupilo je PESNIČENjE, treće po redu u Vranju. Burna prethodna dva održana su u pozorisnom klubu Talija i pokrenula otpisane pesničke snage da izađu iz svojih ćoškova i stanu glasno, strasno i jasno pred novu publiku. Ovovečernja Pesnička radionica Dalibora Plečića izvela je nekoliko odličnih performansa, hrabro kombinujući ples i dramsku igru kroz jezičku utakmicu grupno napisane poezije. Same teme predrasuda o ljubavi, homoseksualizmu, konzumerističkom ropstvu i istorijskim diktatima na pravi način su uznemirile krcatu salu i najavile neophodnost ovakvih susreta.

Gostovanje u Gimnaziji, čitalačko jutro u Haremluku, osluškivanje tajnih zvukova u amfiteatru hotela na Pržaru, kuhinjsko PESNIČENjE u stanu Gordane Antić i brčkanje u otvorenom termalnom bazenčiću ciganmale u Vranjskoj Banji ostaviće trajni PEČAT na svedocima i učesnicima.

Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



  • Ostavi komentar