Nismo različiti



Deca sa invaliditetom žele da žive kao svi njihovi vršnjaci, Sve škole su prilagodile fizički prostor i organizaciju: Milena Ćuković

Moja ćerka ne želi da se razlikuje od druge dece, smeta joj kad se prema njoj ponašaju kao da je nemoćna, kad joj povlađuju, svejedno drugari ili profesori. Zato mi i ne dozvoljava da javno govorim o ovim problemima



 



Deca sa invaliditetom žele da žive kao svi njihovi vršnjaciSkorašnji protesti roditelja dece sa invaliditetom, koja pohađaju Osnovnu školu Radoje Domanović, podstaknuti odlaskom pedagoških asistenata skrenuli su pažnju na njihov položaj u Vranju. Sva deca bi trebalo da imaju jednak pristup obrazovnom sistemu i kvalitetno obrazovanje a u Srbiji postoji Zakon o sprečavanju diskriminacije osoba sa invaliditetom, koji decu štiti od diskriminacije u oblasti vaspitanja i obrazovanja. Međutim, roditelji strahuju da će odlaskom asistenata deca odbijati da idu u školu, što se već dešava u OŠ „Radoje Domanović“, koju pohađa desetoro mališana sa invaliditetom.

Milena Ćuković, profesorka razredne nastave i članica Mreže podrške inkluzivnom obrazovanju kaže da godinama unazad sve vranjske škole prilagođavaju rad na osnovu potreba učenika, i u svakoj školi postoji tim koji sa njima radi:

Sve škole su prilagodile fizički prostor i organizaciju: Milena Ćuković– Sve škole su prilagodile fizički prostor i organizaciju, a članovi tima za inkluzivno obrazovanje sarađuju sa svim nastavnicima, vode evidenciju o učenicima, osmišljavaju podršku, konsultuju roditelje i stručnjake po potrebi – objašnjava Ćukovićeva.

DOBRA VOLjA

Deci sa invaliditetom u Vranju, čiji tačan broj nije poznat, nije uskraćeno pravo na obrazovanje, ali se javljaju drugi problemi. Gorepomenuti zakon, između ostalog, na uopšten način predviđa obavezu države i lokalnih samouprava da preduzmu mere kako bi deca sa invaliditetom imala pravo na obrazovanje, ali ne predviđa izričito obavezu adaptacije prostora u školi i oko nje. S tim u vezi, rad pedagoških asistenata, za koje se često učenici emotivno vežu,  u osnovnim školama, kako u Vranju, tako i u celoj Srbiji, zavisi od dobre volje ljudi koji su spremni da volontiraju radeći sa decom kojoj je pomoć neophodna. Problem oko isplate u „Radoju“ nastao je 2012. godine kada je država smanjila transferna sredstva lokalnim samoupravama, pa su smanjena i odvajanja za socijalno ugrožene. U toj kategoriji su, po pilot projektu, i asistenti.

BRANIMIR STOJANČIĆ
UČINIĆEMO SVE
Gradski većnik zadužen i za ovu problematiku kaže da će učiniti sve kako bi se u gradskoj kasi našlo novca za asistente:
Pridržavaćemo se zakona koji propisuje izradu individualno obrazovnog plana za svako dete, interesorna komisija donosi odluku, na osnovu zahteva komisije lokalna samouprava, odnosno nadležni sekretarijat upućuje personalne ili pedagoške asistente.

U šest osnovnih škola na teritoriji Vranja angažovano je u proseku po deset pedagoških asistenata, koji zajedno sa nastavnicima planiraju podršku, osmišljavaju materijale za rad i aktivnosti koje su usmerene na napredovanje dece. Međutim, usled teške ekonomske situacije, sve je manje ljudi spremnih da volontiraju kao pedagoški asistenti, a i oni koji to rade i za to primaju novčanu naknadu od lokalne samouprave dva puta po deset hiljada godišnje, odustaju.

Ipak, sve manji broj asistenata nije glavni problem sa kojim se suočavaju roditelji dece sa invaliditetom. Ključni je, zapravo, pristup zgradi i učionicama. Od šest osnovnih škola u Vranju, samo u dve postoje rampe za prilaz.

Petnaestogodišnja A.R. koja boluje od paraplegije bila je odličan učenik u osnovnoj školi, a uspeh se nastavio i u Gimnaziji. Njena majka je svakog dana u kolicima dovozi do škole, ostavlja ih na portirnici i odnese ćerku do učionice. Nakon završenog školskog dana, postupak je isti, vraća je kući u donji deo grada. Međutim, iako je skoro renovirana, zgrada Gimnazije nema prilaz za invalidska kolica i stepenice nisu prilagođene.

– Moja ćerka ne želi da se razlikuje od druge dece, smeta joj kad se prema njoj ponašaju kao da je nemoćna, kad joj povlađuju, svejedno drugari ili profesori. Zato mi i ne dozvoljava da javno govorim o ovim problemima – objašnjava ova sagovornica.

Prema rečima Srđana Trajkovića iz Udruženja osoba sa paraplegijom, nije potrebno mnogo para da bi se problem prilaza školama rešio:

– Nema potrebe da se postavlja rampa, to može da se reši i ugradnjom lifta a neće biti potrebno preko deset hiljada evra – objašnjava Trajković apelujući na nadležne da se uključe.

Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



  • Ostavi komentar