Nisam više mogla da izdržim. Ljutito sam rekla: „Gospodine, da li znate da se ovog trenutka na samo dvadesetak metara lekari bore za nečiji život? I ja sam to prošla. Kako možete biti takvi? Ako ne završite danas, onda ćete sutra. Nemojte biti tako sebični“
Januar je 2013. godine odlazim na kontrolu u Beograd. Čula sam se sa doktorom koji mi je rekao da dođem posle dvanaest sati jer ima komplikovanu operaciju.Stigla sam pre vremena. Hodnik je pun ljudi, ugla vnom starijih. Došli su na pregled i čekaju malo duže. Zbog toga su nezadovoljni i ne biraju reči optužujući lekare. Sestre su im govorile da budu strpljivi jer je operacija u toku, ali nije vredelo.
Slušala sam, a u meni se sve kuvalo.
„Šta oni misle? Samo nas šetaju. Nemam druga po sla nego da čekam. Ma garantovano sada piju kafu“, govorio je dekica koji je bio najgrlatiji.
Nisam više mogla da izdržim. Ljutito sam rekla:
„Gospodine, da li znate da se ovog trenutka na samo dvadesetak metara lekari bore za nečiji život? I ja sam to prošla. Kako možete biti takvi? Ako ne završite danas, onda ćete sutra. Nemojte biti tako sebični“.
Čovek me u čudu gledao, ništa nije odgovorio i otišao je. Drugi me podržavao što sam tako burno reagovala. Mora da je prošao isto što i ja.
Posle skoro dva sata izašla je grupa lekara, a među njima i dr Šepetkovski.
Izgledao je iscrpljeno, posle višečasovne opera cije. Pozdravio se i kaže mi: „Samo da se sredim, pa ću te pregledati“.
Pretpostavljala sam da mu je posle osamdevet sati provedenih u operacionoj sali sve ostalo optere ćenje. A on je bio smiren, pažljivo me slušao i šalio se sa mnom.
Još više ga cenim i poštujem. Zapravo, divim mu se.
Kad sam izašla razmišljam kakvi smo to ljudi kada mislimo samo na sebe? Sebični.
Zato nam tako i ide.
POZIVI IZ CRNE GORE
Kako je vreme prolazilo, tako su se pozivi cimerki iz bolnice proređivali. To je i normalno jer svaka nastavlja svojim putem. Ali, kada se čujemo, onda satima razgo varamo. Neizostavno je pitanje o zdravlju, a zatim kre nemo da raspredamo o najobičnijim, svakodnevnim temama.
Neko kome se najviše obradujem je Danijelina ma jka, teta Julija, koja me barem jednom mesečno zove iz Sutomora, iz Crne Gore. Prvo pitanje je: „Kako si, sine?“ Kad čujem kako to izgovori znam da me tako i doživljava. Onda me detaljno ispita o zdravlju, govori kako sam hrabra žena i kako me voli.
Dok pričamo uzdiše od tuge koju osetim i to me jako zaboli. A onda ne znam šta da je pitam. Ne uspe vam da izustim ni jednu pametnu rečenicu. Jednosta vno zanemim kao i onda kada me je jednom prilikom priupitala: „A šta misliš da li je Danijela bila svesna od čega boluje i da će umreti?“
Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.