Od ovoga može lepo da se zaradi



Nikakva pomoć od države,

Pošto je u Jumku ostao bez posla, naš domaćin odlučio je da sudbinu uzme u svoje ruke. Pre tri godine podigao je kredit i izgradio farmu na kojoj čuva 150 koza



 



Nikakva pomoć od državeDoktor Danijel Stevanović, posle redovno završenih studija na Medicinskom fakultetu u Kragujevcu, nije uspeo da u Srbiji nadje posao u struci pa je, zajedno sa ocem Zoranom, pokrenuo, za mladog i obrazovanog čoveka sasvim neobičan posao – farmu koza na imanju u selu Stubal kod Vladičinog Hana.

Međutim, i Danijel uskoro odlazi jer je dobio stalni posao u Hanoveru, Nemačka (vidi okvir)

Počeli su od stada koje je brojalo svega petnaestak koza da bi danas, posle tri godine, uporedo radeći na proširenju kapaciteta farme, formirali stado od 150 grla.

PRIJEMNA SOBA

Njegov otac Zoran kozarstvu se okrenuo pošto je ostao bez posla u Jumku. Kako nije uspeo da nadje novi posao, odlučio je da uzme skroman kredit od koga je kupio malo stado i imanje na kome je sazidao objekte za farmu.

DOKTOR U HANOVERU
Ni Danijel nije želeo da juri ili poteže veze kako bi se zaposlio u struci. Pošto je diplomirao na Medicinskom fakultetu u Kragujevcu, tamo je odradio i pripravnički staž. Kako nije bilo posla, odlučio se da volontira na Klinici za pulmologiju. Posle jednogodišnjeg volontiranja, shvatio je da znanje i stručnost nisu kriterijumi koji se vrednuju prilikom zapošljavanja u njegovoj struci, pa je odustao i vratio se kako bi pomogao ocu na farmi koza.
– Kad sam se prijavio na biro, video sam da tek tu nema šanse da nadjem posao. Ima puno nezaposlenih lekara i uzaludno je nadati se poslu ako nemate neku vezu. Onda sam čuo da je u Nemačkoj stalno otvoren konkurs za lekare sa dobrim prosekom. Prijavio sam se i brzo su me pozvali, najpre na tromesečni probni rad ali sam već posle mesec dana dobio ponudu da budem primljen u radni odnos.
Vratio se u Srbiju kako bi prikupio potrebnu dokumentaciju i ne krije razočarenje zbog sporosti administracije koja ga zbog nekoliko papira koči, iako je još 1.novembra trebao da počne da radi.
– Iz Hanovera sam dobio sve potrebne dozvole i saglasnost, još da me opravi ova naša administracija i idem.
Otac Zoran, ostaće bez najpouzdanijih i najvrednijeg radnika na farmi ali mu ipak nije žao. Svestan je da je bolji život ipak „negde tamo“ a on će o farmi brinuti sa svojom suprugom i nekoliko pomoćnika, nadajući se da za stočarstvo u Srbiji dolaze bolji dani.
Ako vas put nanese u Stubal, posetite ga, sve i da nemate nameru da kupite sira, mleko ili surutku, bićete srdačno dočekani, ponudjeni izvanrednom domaćom rakijom i naravno, sjajnim kozjim sirom.

Ovo i nije farma kakvom smo je zamišljali pre nego što smo došli. Imanje ogradjeno pletenom žicom, dva novosagradjena ali nedovršena objekta u kojima borave životinje, skladište hrane i „prijemna soba“, kako u šali kaže naš domaćin Zoran Stevanović, flasnik farme. U njoj jedan veliki sto, na njemu podrazumevajuća domaća rakija (za goste i mušterije koji ovde svrate), nešto kiselog povrća iz turšije i, naravno, kozji sir za degustaciju.

– Šta da vam pričam, sir dajemo skoro pa za džabe, za svega 400 dinara, a znate da se u marketima širom Evrope za toliko može kupiti samo 100 grama ovog izuzetno zdravog proizvoda – kaže nam Zoran. Najbliže mlekare koje otkupljuju mleko su u Alakincu kod Surdulice i Vranju, a i tamo se mleko prodaje po bagatelno niskoj ceni od samo 18 dinara. Ovde kozje mleko i proizvodi od njega još uvek nemaju ni cenu, ali ni tretman kakav zaslužuju. Oni pored mleka i sira od nedavno prodaju i surutku po koju mušterije uglavnom dolaze zbog njenog lekovitog dejstva, po preporuci lekara.

– Kriza je u narodu, ljudi su bez posla a sve je više bolesnih kojima se preporučuje zdrava ishrana. Nije da ljudi ne znaju koliko naši proizvodi vrede, ali jednostavno nemaju novca da plate više.

Ako znamo da Jug Srbije obiluje pašnjacima i šumama koji su najbolja a ujedno i najzdravija ishrana za koze, onda sigurno razvoj stočarstva treba bazirati na iskorišćavanju ovih prirodnih potencijala, slažu se stručnjaci koji su letos učestvovali na seminaru koji je Fond za razvoj poljoprivrede opštine Vladičin Han organizovao baš u nameri da promoviše kozarstvo kao jednu od najisplativijih grana stočarstva.

Koze sa ove farme u Stublu se do kasne jeseni, sve dok ima trave i zelene šume, izvode na ispašu a zimska prehrana se bazira na senu i nešto malo koncentrovane hrane, pa je isključena svaka mogućnost da u ovom mleku ima, toliko spominjanog a danas već zaboravljenog, štetnog aflatoksina koji dolazi iz industrijske stočne hrane koja je za ovog farmera i njegove koze pravi luksuz.

Zoran, njegov sin Danijel i ljudi koji im pomažu na farmi su se dobro pripremili za zimu. Objekat u kome skladište hranu je pun baliranog sena, a isključena je i najmanja mogućnost da ono bude vlažno i podložno razvoju bilo kakvih gljivica i parazita.

 – O tome posebno vodimo računa. Hrana za zimu mora da bude suva i bez vlage, u suprotnom ništa ne valja.

BEZ KNjIŽICE

Napušteni pašnjaci u ovom kraju bi mogli da prehrane hiljade grla koza, ali ih na teritoriji opštine Vladičin Han ima svega 400. Uglavnom u seoskim domaćinstvima u planinskim krajevima čuva se po nekoliko koza, i to isključivo za sopstvene potrebe. Zoran ima ideju da pokrene akciju koja bi okupila sve kozare Pčinjskog okruga kako bi i oni, po uzoru na kolege iz Vojvodine, sa kojima često razmenjuje iskustva i od kojih nabavlja nove kvalitetnije i mlečnije koze, osnovali udruženje kozara sa Juga.

– Ima mogućnosti da se od kozarstva zaradi, ali se ne isplati držati manje od 50 ili 100 koza. Udruženi, lakše bismo izašli na tržište mleka i sira pa bi tako organizovani mogli da dobijemo i bolju cenu ali i neke subvencije od države. Pričao sam sa nekim kozarima koji imaju nameru da povećaju svoja stada i imamo ozbiljne planove u ovom smeru.

Do sada, Zoran i njegov sin nisu dobili ni jedan jedini dinar ni bilo kakvu subvenciju od države. Probali su da apliciraju na nekom konkursu, ali kada su shvatili koliko im treba vremena dok obidju sve šaltere kako bi prikupili neverovatno komplikovanu dokumentaciju, odustali su od toga.

Ovi vredni, pošteni i vedri ljudi, izabrali su da žive isključivo od svoga znanja i rada. Nisu želeli da se učlanjuju u političke partije, iako im je to preporučivano, jer se u Srbiji i dalje toliko toga može tek uz pomoć partijske knjižice.

Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



  • Ostavi komentar