Carevi se menjaju, pozorište je večito



Neformalna grupa „M & D“, Vranje/ Pozorište „Bora Stanković“, Vranje; Miodrag Stanisavljević: „Bio jednom jedan car“; režija: Milena Stošić



 



U okviru evropske manifestacije „Noć pozorišta“, vranjski teatar „Bora Stanković“ izveo je svoju prvu premijeru u nastupajućoj sezoni. Premda su „beskućnici“, jer je zgrada vranjskog pozorišta pre godinu i po spepelosana u piromanskom pohodu divljih huna, pozorištnici se ne predaju. Grad nikako da počne da pravi novo zdanje pozorišta, postoji glavni projekat, ima sredstava makar za početak radova, završene su administrativne začkoljice, ali eto… Zgrade pozorišta još uvek nema, i ne zna se kada će je biti, jer očigledno nema političke (da ne kažemo nešto pogrdnije) volje da se posao makar započne, ali pozorišta još uvek ima!

Tako se ono svojim fanovima ukazalo premijerom dečije predstave „Bio jednom jedan car“, izvednoj u sali Omladinskog kulturnog centra (OKCE), čime je otvorena nova vranjska pozorišna sezona. Možda će epitet „dečija“ nekome zvučati neseriozno, ali ova predstava nagoveštava sve potencijale vranjskog pozorišta, od umetničkih do tehničkih. Kako inače objasniti da se u krajnje neprimerenim uslovima, koje iziskuje teatar, a koji pledira na pozorišnu ozbiljnost shvaćenu u najširem smislu tog pojma, ovaploti predstava koja nadahnjuje ne samo decu, nego i odrasle, i pruža nadu publici da se strpi, da izdrži ovo vreme-nevreme, dok se nadležni ne smiluju, pa gradu sa vekovnom pozorišnom tradicijom, svojom milošću carskom ne vrate ono što je bilo davno pre njih, i što će u kolektivnoj svesti vranjske pozorišne publike zauvek postojati?

No, dosta o njima, i ovo im je previše. Prva premijera u sezoni nastala je kao projekat Neformalne grupe „M & D“, Milene Stošić i Dragana Živkovića, koja je sredstva dobila na javnom gradskom tenderu za projekte u kulturi. Milena i Dragan, pak, odobrena sredstva poklonili su vranjskom pozorištu, i da nije bilo toga, ni ove premijere, verovatno, ne bi ni bilo.

Ovo je prva režija Milene Stošić, glumice vranjskog pozorišta. Neka joj se hiljadi! U skladu sa žanrom i ciljnom grupom publike – decom – sve je bilo prilagođeno. I režija – raspevano, razigrano, osmišljeno… i gluma – deset mučenih duša, vranjskih glumaca, na prostoru na kome smo kao deca igrali klikere ili školice, uspelo je da izvede predstavu sa raskošnim mizanscenom, kao da su na nepostojećoj velikoj sceni vranjskog pozorišta.

Nepravedno bi bilo, u ovom „gerilskom“ projektu vranjskog pozorišta izdvojiti bilo koga od glumaca. Samo poruka – ne dajte se, pa makar morali da igrate na spojenim kafanskim stolovima, ili na dva bureta pokrivena fosnama! Iznedriće i ovaj neverland nekog novog Janču Baldžiju, koji će vam kad-tad, napraviti pozorište.

Heroji ovog projekta, koji su praktično ni iz čega napravili pravo pravcato pozorište, su oni koji se na sceni ne vide, a bez kojih ničega bilo ne bi – autori scenografije, dekorateri, rekviziteri, garderoberi, far-majstor i tonac. Opet, kao u slučaju glumaca, bilo bi nepravedno bilo koga od njih poimenice istaći kao „najzaslužnijeg“.

Najvažniji je timski rad, a „caru“, pa ma ko to bio, neka je na čast što se vekovni pozorišni život u Vranju odvija bez kuće i okućnice. Pozorištnici će i bez toga raditi svoj posao, večito, a „cara“ podsećamo na naslov, koji je, gramatički, aorist – prošlo svršeno vreme. Carevi se menjaju, a pozorište ostaje.

Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



  • Ostavi komentar