Brže bolje sam je smestio u auto, bukvalno ugurao, na zadnje sedište jer napred ne bi mogla da stane. Čuo sam samo –kvrc! zadnjih amortizera “pežoa”
Surfujem po fejsbuku, ne spava mi se, i sve se nadam da ću pored ovih 300- 500 prijatelja konačno upoznati nekog, tačnije neku prijateljicu, koja će mi se dopasti i ulepšati život. Dosadilo mi je živeti ovako. Ne radim nigde, razveden dugo, dvoje dece. Nemam ni za mene, a kamo li za alimentaciju.Teško se izdržavam, pa prosto sanjam da sretnem neku dragu prijateljicu, kad bi moglo iz daleke, bogate zemlje, možda Amerike. To je obećana zemlja. Samo da je prijateljica onako, da kažem, pristojna. Ma može i sa decom. Odoh ja kod nje. Mogu kasnije I decu da povedem. Sve sam isplanirao, ali nikako nema fejsbuk princeze. Ne spavam,od kompjutera mi se već priviđaju beli slonovi i miševi. Upornost muškarca se ne isplati uvek. Šta ću, ostavim sve i odem u krevet, tešivši se: Ti si Maki maler i neuspešan muškarac, laku noć.
Nisam uključivao komp nedelju dana. Od besa nisam hteo ni da gledam u njegovom pravcu, ali đavo ne da mira. Istuširan, obrijan i namirisan rekoh: daj da bacim pogled, kad tamo nova prijateljica, i to iz Amerike, ukrajinskog podritjela, lepa da lepša ne može biti, nežna plavuša. Poslala mi dvadesetak poruka, hoće moju sliku i da se upoznamo, dopisujemo pa i družimo. Obuze me milina, a leptirići se promiškoljiše, ne mogu da odgovorim, mešam latinicu I ćirilicu. Umesto da pošaljem njoj, ja šaljem sam sebi poruke. Rekoh naglas:
“ Smiri se Maki, zauzmi taktiku, tvoja je”.
&&&
Tako i bi. Pošaljem sliku, ona mi odgovori. Malo nežnosti i saznadosmo sve jedno o drugom. I ona ima dvoje dece, razvedena, nesrećna, ama slična sudbina. Srodne duše. Ja na nebu. Ona mi čak i prizna da je zaljubljena u mene i da će ako treba doći u posetu. Novac nije problem. Nasledila je ogromnu kuću od bake, muž plaća alimentaciju, a ona radi u dobroj firmi. Moj tip skroz.
– Dođi kad poželiš – napisah
Odgovor je stigže vrlo brzo. Kupila je avionsku kartu i preko Frankfurta dolazi sledeće subote. Započeo sam veliko spremanje. Izglancao kupatilo, ceo stan sam doveo u red kao nikad. Sve očistio, čak sam i prozore obrisao. A najvažnije, rezervisao sam apartman u Banji.
Dođe dugo čekana subota. Probudio sam se i pročitao na kompjuteru njenu poruku pred polazak
–Ne znam da li ću ti se dopasti, ali sam krenula, čekaj me…
Poslednje pripreme sam posvetio sebi. Tuš, brijanje i zavodnički losion. Malo pospremim auto i krenem put aerodroma, ranije, da me princeza ne čeka. Avion kasni. Obuze me jeza, naročito mi se vrzma ono “ne znam dali ću ti se dopasti”.
Evo, aviona, sleće. Znoje mi se dlanovi kao da treba da primim loto dobitak. Silaze putnici. Ne vidim je. Eno, stjuardese i pilota. Kad, gle, sa njima ide tj. pod ruku žena, drugim rečima pomažu joj da siđe, pošto je ona nešto punija. O, Bože, samo da nije ona. I nije punija već obla.
Nije ni obla nego debela. Ima sto kile, ne, ima sto dvadeset, možda sto pedeset, ne, ona ima i dvesta kilograma.
Nije moguće!
Proveravam krišom sliku koju držim u ruci. Jeste ona je. Lepa, da. Plava, da. Nežna, da. Gleda u mene, da. Zove me imenom, da. Gledam iza nje, nadajući se da je došla sa tetkom, nema nikoga više. Prilazi mi i zagrli me. Polustrasno.
– Jas am Džini.
&&&
Nije bilo kraja njenom oduševljenju, a ja nisam smeo da pokažem svoje raspoloženje. Ne znam da li je primetila. Brže bolje sam je smestio u auto, bukvalno ugurao, na zadnje sedište jer napred ne bi mogla da stane. Čuo sam samo –kvrc! zadnjih amortizera “pežoa”.
– Ne, ne idemo u stan, idemo pravo u Banju, tamo je prelepo, uostalom videćeš.
Prozborio sam nekako na njenom jeziku. Mislio sam u sebi:
“Beži Maki , kakav stan, pa ne može na vrata da uđe, a celo kupatilo je manje od njene butine. A o krevetu i da ne govorim. Nema tog kreveta u koji ona može da stane. A ako je vidi društvo, bolje da se ubijem”.
Na recepciji hotela sa 5 zvezdica su nas lepo dočekali. Dao sam napojnicu recepcionaru, pa se čovek pretrže da prenese četiri puna, malo veća kofera. Apartman osvetljen i beo, ali meni se učini tamno i zagušljivo. Otvorio sam prozore, nedostajalo mi je vazduha. Mislio sam- Maki, ovo si hteo, uživaj, eto ti internet draga iliti ljubav na prvi kompjuterski pogled. Bože, samo da se završi, neće mene kompjuter da vidi više. Nisam se odavno toliko molio. Predložio sam da sve vreme provedemo ovde, u Banji u apartmanu. Složila se, mislim da je ukapirala. Čak me je upitala jesam li pročitao njenu poruku koju je poslala pre polaska. Kažem da nisam imao vremena i menjam temu. Džini nije Džini već Džin, šta ako želi da spavam sa njom, pa me u zanosu stegne butkicama, plus kilopondi u zanosu, to znači slatki prelom. Iz kurtoazije je pitam je li gladna. Odgovara da je ona uvek gladna. Bože, poješče me, šta da joj ponudim. Objasnim da mi nemamo hot-dogove, već pljeskavice, ne znam koliko da joj naručim. Predlažem romantičnu večeru u apartmanu. Izbegavam restoran. Pa za nju nema stolice, a ako sedne, ne mogu posle da je izvadim iz stolice. Složila se. Laknulo mi je.
&&&
Ne, nemojte da mislite da smo spavali zajedno. Shvatila je Džini. Spavali smo odvojeno i razgovarali dugo u noć. Ujutro ustali i doručkovali, u apartmanu. Šetali posle parkom, da dobro ste čuli, združili se, a meni laknulo. Nije mi više neprijatno, stekao sam dobrog prijatelja i to iz daleke Amerike. Skratila je svoj boravak. Molila me da je vozim na aerodrom. Jadan pežo. Telefonom je čekirala kartu.
Odvezao sam je. Otpratio, džentlmenski. Dugo me je držala u zagrljaju. Čak i suzu pustila. Ja nisam. Za kraj je rekla kako se je potajno nadala da će sresti svog princa u Srbiji , spremna da ostavi sve i započne novi život, jer bogatstvo ne čini čoveka srećnim. Ostaćemo prijatelji na Fejsu.
– Ćao, ti si moja princeza iz Amerike – izustio sam.
I rastali smo se.
Avion je već zaorao brazdu na nebu, a ja štipao sebe po obrazima i u sebi besedio:
– Osvrni se, uzmi da radiš nešto, pa maker nosio džakove na stanici, a ostalo dolazi samo. Kompjuter je za tebe završena priča.
Kao ova bajka.
Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.