Ćuprija je ostala cela



Ovako otprilike mogu pretstaviti čitaocima ovu razvrnutost i nagib ovih bregova i njihovu visinu. No kolika je visina ovih bregova – ne mogu kazati, jer toga ne nađoh na evropskim kartama. Naš generalni štab sigurno će na svojoj mapi, koju bude izdao, gdekoje od tih visova označiti; ja pak mogao bih samo tek onako u poređenju kazati: da svi ovi bregovi, ove klisure, tako visoki izgledaju kao kad bi iz ripanjske reke gledao uz Avalu, ili kod Bukovika u Bukulju, ili idući na Rudnik uz Jasenicu – kad bi gledao u rudničku planinu. – Kad bi se mome saputniku i meni dosadilo, ili koga zaboleo vrat od neprestanog izvirivanja i gledanja, onda bi zapalili cigaru i progovorili bi zapitkujući jedan drugog, kao onaj Jovanovića zemljak koji je malo dalje od svog zavičaja putovao: „Zar sve ovo drži naš gospodar?!“



Tako putujući, izvirujući, gledajući i razgovarajući se dođosmo ravno u 9 sahata – dakle posle puna tri sahata kroz klisuru hoda, a 5 sahata od Leskovca – u Džep. Po običnom računanju, ovaj bi prostor klisurski dovde izneo otprilike 30 kilometara Moravinog krivudanja i vijuganja. Prosek  moravski ostao je otvoren strogo na jug, s malim izuzecima k jugoistoku. Tek od 8 sahata videsmo najviše visove zapadnih bregova, osijane sunčanim zracima, a kad dođosmo u Džep, onda je već sav do i istočna strana bregova suncem bila osvetljena, jer i bregovi oko Džepa već nisu tako visoki kao što su oni kroz koje smo do sada prolazili. Ovde je izgled više otvoreniji, iako je korito Moravino posle onog tesnaca kod oraovičkog hana najtešnje, koliko dopire, ćuprija s jedne obale Morave na drugu. Na džepu je u ovoj klisuri druga ćuprija preko Morave, koja iznosi 30-35 koračaja. Ćuprija je drvena, na četiri tumbasa od drveta. Odmah zapitam da li su Turci, kad su bili razbijeni na Grdelici i prešli preko ćuprije, nju zapalili i porušili, a oni mi odgovoriše da nisu imali kad to uraditi od silnog beganja. Da su je razvalili, i ovde bi naša vojska sa artileriskim trenom i komorskim kolima bila mnogo smetena u brzom i daljem prodiranju, jedno što je obala moravska vrlo izvišena, drugo: što ovde u blizini nema takih debelih drveta da bi se ćuprija  na brzu ruku mogla napraviti. Al, što veli naša poslovica: „Dok je sreće, nema štete“. I zaista, grdna je i velika sreća što ova ćuprija nije porušena. Da su Turci pokvarili ćupriju, pa onda odmah tu na levoj strani Morave zasekli dosta tesan put, ja ne znam šta bi naša vojska radila. Bez topova ne bi se mogla nikud maći. I dokle bi se ćuprija načinila, propustilo bi se i nekoliko dana, i onda bogzna šta bi bilo od Vranja dok bi se Turci malo pribrali i više prikupili. No o tom ću imati priliku da i više kažem, a sad da se vratim na samo ovo  mesto Džep.

Na mnogim kartama nema ovog mesta. U austrijskoj generalnoj karti stoji zapisano: Dyevo han. Do njega je zabeležena i rečica i označeno selo. Ovdašnji svet zove ovo mesto Džep, a tako isto i rečicu, koju, pre nego što dođosmo do drugog hana kod same ćuprije na Moravi, pređosmo opet na maloj ćuprijici, okolo koje i pored same Morave leži  nabacano granitno kamenje, znaci da ova rečica, sada bistra kao suza, zna biti i mutna, i da nosi drvlje i kamenje, jer pada sa visova.



Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



  • Ostavi komentar