Okapa ovako, sam samcijat



-Pre neko veče – priča najbolji šanker u jednu uglednu kulturno-ugostiteljsku inštituciju – nešto beše otprazan lokal. Jedan ulegne, drugi iskoči, niko neće ni kafu, ama ni čaj da popije, da mi razbije maler. Prosto mi dođe na vrata da stavim tablu – „samo večeras besplatno pijenje“ – te ega se neki svrti, makar društvo da mi pravi. Okapa ovako sam, samcijat.

-I taman se mislim da turim kentru na dućan, da si puštim pornići, što ga znam, ako mi se posreći, udrvi, možda i će ga izđustrim, kad, ulazi jedan mladi par, momak i devojka. Tu skoro su počeli da se zabavljaju, znam ljudi, oba su mi bili stalni mušterije, ovde kod mene se i spetljaše. Eto, učinio sam jedno dobro delo, ufatio mesto na dušu, bilo kolko da sam grešan.



-Sednaše u jedan ćoš, u najt’mnu t’mninu, naručiše vino, i ti što će piješ; mislim, za mene. Pa malko pinev, malko se onako holivudski krljav, s jezici, ja se pravim blesav, reko, ovde večeras će gledam pornjavu i uživo. I priča ti dobija dramaturgiju, on na nju ruku pod suknju, da napipa čavče, ona mu raskopčava šljic, ali farmerke neki model rifle, pa još nove, neizabene, dasa kupio novu garderobu, još se dugmeta nisu razradila, majstorica treba da ih umejatno razonodi.

-Kad, u nijedno vreme, počna idila da se nešto kvari. Na nju se šišarka uspalila, vidi se, a on počna da oguzuje. Šta ti je sad, kad treba da bude najlepše, pita ga ona, a on se ucrveneo kao paprika, i vrti se, kao da ima crvi u dupe. Popi ti, ljubavi, kaže on, još jedno piće, a ja se vraćam za dve nanosekunde.



-Ahhh, dragi, udaraš mi čežnju, a? Ili, kužim te, ideš da navučeš kišni mantil pred elementarnu nepogodu? I u pravu si, vlažno je kao oktobar… Idi slobodno, i znaj da imaš nekoga ko te željno čeka.

-I dasa ti ode u nusprostorije, ona naruči još po jedno vino, i čeka, sve prekrstuje noge na dve sekunde, trlja se kao mečka od bukvu. A on ga nema! Odnema ga čovek, kao u „Baladu iz predgrađa“ Dobriše Cesarića. I tko zna kad će doć.

-Ona se uzvrte, poče iz onaj mrak da dzika nakud mene, reko, nemoj sad pa ja da ispadnem kolateralna šteta, on da bude konj veselko, a ja radenik. Znaš što je konj veselko? Na kobilu kad dođe da se oplodi, oni joj dovedu nekog matorog konja, što pravi vatačinu, obilazi oko nju, njuši, liže, ne može siroma poviše od to, pa ona kad se napali, razveseli, oni joj dovedu pastuva, koji posle konja veselka radi u znoju lica svojega. I što sad? On će je konj veselko, a ja dojebnik?

-Ništaa, čeka čiča da vidi što će bude. Ona čeka, ja čekam, svako iz svoji razlozi. Ona iz njeni, erotski, ja iz moji, ko će plati ovo pijenje? Oprezno, onako, svirkajeći, kao prošetam do toalet. Čuk čuk diskretno na vrata, ništa; nešto čujem tamo mrda, stenja, znači, živ je. Vrnem se u šank, ona gleda otud. Sa šaku joj onako pokažem da je u redu, da se strpi.

-Ali, obuzdaj ti alu žitnu napalenu, da te vidim kakav si muž?! Ona se vrte, vrte, pa u jedan ma’ ripna kao poparena, dotrča do toalet, d’geree d’geree za kvaku, ali muda, on se zaključao. Počna ona da rita u vrata s one štikle, sutra me direktor pita – oćeš li da te kaznim s pedeset posto od platu, ili da kupiš novi vrata za klonju? Ma, isto ti se faća.

-Ona rita, ajde be izlazi odotle, što radiš tamo, nemoj slučajno moj tain da otidne u mornaricu, a on otuda glas iz nekakav falset, kao uškopen, vika – eevoo, saad ćuu…

-U neko vreme, čujemo pušta vodu, kad iskoči, sve pozeleneo kao staroindijsko božanstvo, ona odma s nokti u oči na njega – što si radio tamo, pola sat i poviše te čekam, zamalka šanker da me namiri, samo da je bio kad’r! On se siroma pravda, trepka kao koza na grmljavinu, te brava se pokvarila, te napadnaše me  piromani, te ovo, te ono. Ona mu razvrza jednu preko oči, ufati ga za paškulji i odvuče nadvor. Ko sme da pita – a ko ovo će plati? More, bestraga vi glava.

-Otidnaše, falim ti se bože, ja oprezno da proverim što se u nusprostorije dešavalo? I na mestu zločina, kao forenzičar, odma izvršim uviđaj i shvatim – dasu ga priteralo u nijedno vreme, pa otišo da se na brzinu istrese, ali što ti je najveća trauma u životu? Na mene, kad u sred sranje skapiram da nema guzicpapir! E, to mu se na njega desilo! Što sad, treba da kara s usrano dupe.

-I što je jadnik radio? Skinao džemper, pa košulju, dok je došo do majicu pekarku. Pa cepio majicu, pa se brisao, a mi čukamo na vrata, kao nedodrgavi. Zamisli njegov pakao! Panika, dok se skinao, dok se obrisao nekako, dok se opet oblačio, dok je smišljao kako će se opravda…

-I naravno, sve bacio u rupu, zapušio je s onaj tekstil, kao da je ovo „Jumko“. Morao sam da platim nova vrata od klonju, i usluge kanalizacije sa sajlu, tri sata su ono vrteli i vadili.

-Posle nekolko dana, eto ti ga, dođe. Sam, bez ribu. Dobro, reko, da te pitam, al’ poštenski da mi kažeš – što se ono sluči pre neko veče, onaj kalabal’k? Eh, što, uzdiše ti on – pre nego što me sasuka debelo crevo, bio sam pun sebe; kad ga isprazni, ostado van sebe.

Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



  • Ostavi komentar