Period između petog i poslednjeg, šestog ciklusa hemioterapije provodila sam u jurnjavi za citostacima kojih nije bilo nigde u Srbiji. Mogli su se nabaviti u Makedoniji i na Kosovu. A da, i u jednoj apoteci u Vra nju, ali su bili petostruko skuplji
Vreme je brzo prolazilo i otpočinjao mi je peti ci klus hemioterapije. Iako mi je to predstavljalo veliko opterećenje, uspevala sam da izdržim. Najteže mi je bilo kad su mi tražili venu. Pucale su i bolele jer su bile krte od citostatika. Ruke su mi stalno bile modre kao da sam narkoman.
Doktor Kosta bi uvek našao vremena da sedne po red mene. Pričali smo o običnim stvarima, deci, mom poslu. Kroz odškrinut prozor osećao se miris roštilja jer su kiosci brze hrane bili u neposrednoj blizini. Zamolila sam doktora da zatvori prozor jer ću u suprotnom, rekla sam u šali, posle terapije otići i pojesti brdo će vapa. Ozbiljnim glasom je dodao: „Sada ne, ali ćeš jesti kad dođe vreme. Najviše možeš da pojedeš tri ćevapa, ali to ne sme da ti pređe u naviku. Prvi put ja častim“. Posle nekoliko meseci smo otišli u restoran, ali smo jeli riblje specijalitete.
O meni su u dnevnoj bolnici brinule Maca, jed na divna i hrabra žena, Keka i Irena kojoj je, kasnije sam saznala, majka umrla od karcinoma. Kako li je samo njoj, često sam mislila. Imala je nesreću da joj majku pokosi rak, a osuđena je da radi sa onkološkim pacijentima.
Nekako, kao da zna da sam na hemioterapiji, uvek bi me pozvala koleginica Dragica Nastić. Nismo se mnogo družile na poslu, ali smo bile u korektnim odnosima. Imala je potrebu da me čuje i pita kako sam. Kad je bilo vreme za isplatu plate govorila je: „Danas je praznik“. Pričajući sa njom vreme bi mi brže prošlo.
Redovno mi se javljao i kolega Vesko Pešić, do pisnik „Blica”. Imao je nesreću da ga udare kola i je dva izvukao živu glavu. Nekoliko puta je operisao nogu i dane provodio kod kuće. Razumeo je kroz šta prolazim, a i ja njega. Zajedno smo se bodrili.
Period između petog i poslednjeg, šestog ciklusa hemioterapije provodila sam u jurnjavi za citostacima kojih nije bilo nigde u Srbiji. Mogli su se nabaviti u Makedoniji i na Kosovu. A da, i u jednoj apoteci u Vra nju, ali su bili petostruko skuplji. Vlasnik nije izdavao račun, pa se troškovi nisu mogli refundirati. Zarađivao je na tuđoj nesreći. Bila sam besna i pitala se kako može mirno da spava. Trebalo bi da je iza rešetaka, da država funkcioniše kako treba.
Kako bih prekratila i ispunila vreme, razmišljala sam o odlasku na zimovanje. Priuštićemo to sebi, da se odmorimo od svih lomova koje smo imali. Porodica je moj predlog jednoglasno prihvatila, još samo da prođe šesti ciklus hemioterapije.
Citostatike mi je poslao moj brat Boba iz Beograda. Našao ih je na jedvite jade. Nisam pitala gde, bilo mi je samo važno da ih imam. Ampule su se razlikovale od prethodnih što me je zbunjivalo, ali mi je objasnio da je reč o paraleli i da ne brinem.
Poslednju hemioterapiju sam podnela najteže. Bi lo mi je muka i jako, jako loše sve vreme. Nisam imala bolove jer hemioterapija ne boli, ali sam bila malaksala, iscrpljena i depresivna. A onda je došao petak i poz dravljanje sa doktorom i sestrama. Rekli su mi da sam zdrava, savetovali da promenim način života, da sebi ugađam. „Radi ono što voliš i što ti prija. Nemoj da ideš protiv sebe. Postavi granice i ne prelazi ih“, odzvanjale su njihove reči. Sa Kostom sam postala pravi prijatelj, neko na koga mogu uvek da se oslonim.
OŽILjCI
Uprkos nadanjima, za vikend mi nije bilo bolje. I dalje sam bila malaksala i, depresivna. U ponedeljak popodne dobila sam temperaturu. Uhvatila me je panika. Muž je pozvao Hitnu pomoć. Dok me je doktor pregledao iz škole se vratio moj mlađi sin. Uleteo je u sobu gurajući sve pred sobom i vičući: „Šta je bilo, da li si dobro mama?!“
Opet nisam mogla da se suzdržim i zaplakala sam. Znam da će zbog moje bolesti uvek nositi ožiljke na duši.
Prepisali su terapiju i nekoliko dana dolazili iz ku ćne nege da mi je daju. Primala sam gentamicin zbog bakterijske infekcije. Ništa nije bilo opasno kao što sam mislila. To mi je rekao i dr Kosta: „Normalno je da se razboliš, prehladiš. Nemoj uvek da pomišljaš na najgore“.
Oporavljala sam se, dani su prolazili, a ja ustala iz kreveta, misleći na zimovanje, što mi je tada bio glavni pokretački motiv. Još samo da uradim tumor markere i ultrazvuk abdomena. O, valjda će sve biti u redu…
I jeste, na moju veliku radost. Vrednosti tumor markera su u granicama normale, a promena na jetri, slezini, bubrezima i maloj karlici nije bilo. Osećala sam olakšanje, ali nisam u potpunosti mogla da se oslobodim straha. Ni posle skoro dve godine ne mogu da ga se rešim, ne zbog smrti, već zbog svih strahota na koje su osuđeni onkološki pacijenti.
Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.