Danijela



Ne zna da ima rak. Operisali su je, ali su se pojavile metastaze na jetri. Ako izdrži još mesec dana, biće dobro. Molim te, ne govori joj ništa i ne koristi dezodoranse, smetaju joj mirisi



 



Pripremila sam papire i sredinom avgusta otišla u Beograd.  Opet sam doživela stres kad sam ušla u bolnicu. Sa mnom su bili majka i suprug. Govorila sam im da ne dolaze da me posećuju, da mogu sama. Nije im bilo pravo, ali su se navikli na česte promene raspoloženja od trenutka kada sam se razbolela. Zato mi nisu pro­ tivurečili.

Smestili su me u sobu sa pet bolesnica, ali kad mi je došao lekar premestio me je u mali apartman sa dva kreveta, televizorom i, što mi je najbitnije, kupatilom. U krevetu pored prozora ležala je mlada žena. Pružila sam joj ruku i upoznale smo se.

„Ja sam Danijela. Rođena sam u Crnoj Gori, a živim u Prijepolju, gde sam udata“. Imala je dugu kosu boje žita skupljenu u punđu i plave oči.

Pored nje su još dve žene. Majka Julija i sestra Sa­ nja. One žive u Crnoj Gori. Pitale su me zbog čega sam u bolnici. Odgovorila sam da sam u maju operisana od karcinoma debelog creva, i da bi sada trebalo da mi zatvore ileostomu.

„A ti?“, pitala sam Danijelu.

„Ko bi znao! Ništa mi nije bilo, samo sam povraćala i evo već tri meseca sam u bolnici“, odgovorila je.

Za to vreme mi je njena sestra Sanja davala znak očima da izađemo napolje. Pod izgovorom da sam nešto zaboravila penjemo se na potkrovlje, a ona mi potanko objašnjava. „Danijela ne zna da ima rak. Ope­ risali su je, ali su se pojavile metastaze na jetri. Ako izdrži još mesec dana, biće dobro. Molim te, ne govori joj ništa i ne koristi dezodoranse, smetaju joj mirisi“. Klimnula sam glavom jer ništa nisam mogla da kažem.

Vratile smo se, a ja se pravila da ništa ne znam. Otpočinjem razgovor. Ona je poprilično nepoverljiva prema meni. Izgovori jednu rečenicu, pa se uspava. Veoma je nervozna.

Pitala sam se kako ću sve ovo, pored svojih muka, da izdržim. Za svaki slučaj ponela sam knjigu i na sreću, uspela da čitam. Spakovala sam prvu koja mi je bila nadohvat ruke „Senka vetra“, autora Karlosa Ruisa Safona. Opisuje Barselonu i potragu glavnog junaka koji otvara vrata jedne od najmračnijih tajni ovog grada – epske priče o ubistvu, ludilu i ukletoj ljubavi. Stranice su pod mojim prstima klizile. Sigurna sam da ne bih saznala sadžaj, da se radnja nije dešavala u Barseloni. Želja da vidim ovaj grad, uprkos svemu, nije me napuštala.

Danijela me je i dalje nepoverljivo gledala, ali sa manje nepoverenja nego na početku. U sobi je mnogo ljudi oko nje. Pored majke Julije i sestre tu su joj muž Siniša i dvoje preslatke dece, Nikolina i Nikola, kao i prijateljica Djina.

Kad ih pogledam poželim da nisam tu i da nisam svedok porodične drame, koja će se izvesno, završiti kao tragedija.

SAMO ZA ŽENE

Dan u bolnici dugo traje. Ako ne možete da usta­ nete, vreme ne prolazi. Traje i razliva se u beskona­ čnost. Minuti se pretvaraju u sate i obratno. Sve je u osećaju. Pošto je sve što se dešava uvek isto, minut liči na čitav dan, a dan podseća da život lagano prolazi. Društvo je uvek poželjno.

U sobi je bila čitava Danijelina porodica, kada se ona odjednom, kao i svaka žena, setila svoje lepote i hrabro, kao šiparica, izrazila želju da joj ćerka Nikolina sredi obrve. Sva radosna, uzela je pincetu i počela da ih čupa. Uživala je jer je mogla da se približi majci. Ma­ lo je čupkala obrve, a zatim milovala i ljubila majku. Danijelino lice je izmučeno, plave oči umorne, ali je i pored toga želela da bude lepa. Ona je to i bila, što se vidi po Nikolini koja je nasledila sve od Danijele.

Za to vreme sin Nikola ju je držao za noge i ma­ sirao ih, a onda se sagnuo i dugo ih ljubio. Bila sam zapanjena dok sam ih gledala. Okrenula sam glavu na drugu stranu jer su mi pošle suze. Bože, kako je vole, a ova prokleta bolest će ih ostaviti bez nje. Ljubav ne prestaje sa smrću, ali život ovo dvoje dece više nikad neće biti isti.

Danijela kaže da bi bila srećna kad bi mogla i kosu da opere. Vodu nije osetila od kad je u bolnici. Zvala sam Biljanu i pitala je za savet. Rekla mi je da postoji šampon za suvo pranje kose i objasnila postupak ko­ rišćenja. Danijelin suprug Siniša je otrčao do najbliže parfimerije i doneo šampon. Svi smo krenuli u akciju. Prskali smo sprejom mrtvu kosu, češljali je i, kao nekim čudom, delovala je kao da je oprana vodom. Danijeline plave oči su živnule, kosa zasijala, bila je druga osoba. Uzela je ogledalo i gledala se. Delovala je srećno, a ja sam osećala tugu. Znala sam da joj se bliži kraj i da je čekaju još veće muke i bolovi.

Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



  • Ostavi komentar