U razgovor nam upada žena iz Republike Srpske koja kao iz topa kaže:
„Ma nikad nisam pušila, zdravo sam se hranila, bavila sportom i evo šta sam zaradila. Nema pravila!“
Tražila je odgovor na pitanje koje sve muči.
Ja sam ga odavno pronašla
Provodila sam dane nestrpljivo čekajući rezultate sa patologije i odluku konzilijuma. Sumnjala sam da neću biti pošteđena hemioterapije, što me je plašilo.
Užasavalo me što ću, u slučaju da dobijem i zračnu terapiju, morati da iznajmim stan u Nišu jer bih svako dnevno morala da idem na tretmane. To bi iskompliko valo život cele porodice, a posebno moj.
Ali, ništa nisam mogla da promenim. Kad sam mo gla, nisam to učinila i sada plaćam. Najgore je što trpi moja porodica. Taj teret sam osećala u grudima, visio mi je kao teg na srcu. Trudila sam se da ne plačem, pokušavala da budem hrabra i bodrila sebe.
Posle mesec dana rezultati su bili gotovi i ponovo sam morala da odem u Beograd. Opet susret sa bolni com, koji u meni izaziva jaku uznemirenost i teskobu.
U holu su poređane stolice na kojima sede upla šeni ljudi. Prepoznajem neke koji su u isto vreme ležali u bolnici kad i ja. Pozdravljamo se srdačno, kao pravi prijatelji.
Razmenjujemo iskustva po pitanju ishrane, načina života.
U razgovor nam upada žena iz Republike Srpske koja kao iz topa kaže: „Ma nikad nisam pušila, zdravo sam se hranila, bavila sportom i evo šta sam zaradila.
Nema pravila!“ Tražila je odgovor na pitanje koje sve muči. Ja sam ga odavno pronašla.
Onda nastane muk. Svako je sa svojim mislima. Nervozu, koja je lebdela u vazduhu, prekida Crnogorac koji svojim šalama zasmejava sve. Ima tridesetak godi na i svaku sestru koja je prolazila hodnikom odme ravao je pogledom. „Ovde i nije tako loše. Kao da su ih birali po lepoti“, dobacivao je. Onda se obratio majci koja ga je brižno posmatrala rekavši: „Majko, kako si ti srećna! Rodila si pravog lepotana. Mogu da biram koju hoću i odvedem je u Crnu Goru. Koja će meni da odoli?“ Majka ga je samo pogledala, a blagi osmeh joj je prešao preko lica.
Čula sam kako me prozivaju. Ušla sam naizgled mirna, a srce mi je tuklo kao ludo. Moj lekar je referisao, članovi konzilijuma pažljivo slušali i gledali snimke.
Dlanovi su mi bili vlažni, kad je jedan od njih kona čno rekao: „Vesna, operacija je odlično urađena. Vi ste zdravi, ali kako su vam dve žlezde pozitivne, moraćete da primite šest ciklusa hemioterapije. To ALI podra zumevalo je stalnu neizvesnost i pamtiću ga dok sam živa.
Dijagnoza je neoplasma malignum recti, šifra C20. Ne znam kako sam izašla iz prostorije u kojoj kao
da vam sude. Suprug me upitno gledao, a ja mu odgo
vorila: „Primaću hemioterapiju“.
Tešio me: „Izdržaćemo i to“.
„Da li ću?“, pitala sam se.
Dok smo čekali doktora govorila sam sebi da nije sve tako crno i da sam ovo, na kraju, i očekivala. Pojavio se, objasnio koje ću citostatike primati, rekao da nije ništa strašno i da ću u avgustu imati još jednu operaciju – zatvaranje ileostome.
To čini lako sa osmehom, moj spasitelj, kako ga samo ja zovem. Postavljam mu najgluplje moguće pitanje: „A da li će mi kosa otpasti?“ Kao da je to najbitnije. Naprotiv, nije. Osmehivao se i blago rekao:
„Neće, Veco, ne brini“.
Pozdravili smo se kao stari prijatelji jer on za mene to jeste.
Izašli smo i sreli Crnogorca. Zamolio nas je da ga slikamo ispred Kliničkog centra, za uspomenu.
Kaže: „Da vide moji gde sam bio!“ Od srca sam se nasmejala.
Dok smo se vraćali kolima, telefon mi se usijao. Svi su zvali da pitaju kako sam prošla. Objašnjavala sam im strpljivo i hrabrila sebe: „Preskočićeš i ovu prepreku“.
Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.