Kljovaš, maren ga porazija!



-De ono stadosmo prošli broj… a, da. Kako su nekad lepo radili vranjski giganti iz „južno privredno čudo“, i kakvi su im direktori bili, kao onaj Mice Tikir. Kako su radili, i rukovodstvo kakvo im je bilo, tako su i prošli; pretekna samo jedan, čivluk na Zibevče, ama i tamo sad, kažu, paša oće da prodaje čivčije u belo roblje, da izvuče magare iz kal.

-Elem, kum mu Slavko, direktor u drugi privredni gigant, „Salče“, sklopi s Italijani posao veka – dovodi u Vranje ni manje ni više, nego firmu iz Padovu, padovčanski privredni gigant, što proizvodi sportsku obuću za stonoge, tolko je bio produktivan. I zove ga vlasnik, Paolo Senegalija, da sa reprezentativni menadžmentski tim dođe kod njega u Padovu, na molitveni i radni doručak.



-Vikne ti Slavko, koga će, nego Mice Tikira, direktora nabavke, oni dvojica će su reprezentativni menadžmentski tim. Tikire, odma se nacrtaj kod mene. Onjma, dinjektonje! Slušaj me Tikire: prekosutra ti i ja idemo kod Senegaliju u Padovu, da reprezentujemo našu firmu „Salče“ i našu palanku, oću reći grad. Daklem, nemoj da mi se za ova dva dana unerediš onako ti kako ti umeš, pa da napraviš isto kao s novu „astru“ na Goge Goča, pa te on jurio s pajser po njive. Razbra li?

-Kako nje, dinjektonje, eve, ovonja mi krnjta, kapku nema da obinjem!



-A be, Tikire, a zašto tako zboriš, kao neki božemeprosti muta?

-Pa, dinjektonje, injvadi njvi njubi, njad njamo žljuvam kinjeli mleka i njorbice, i njnjedinjku od njeba; nema konjka.

-Što nema? Konjaka?

-Konjka, konjka; njnjaš, od njeba – konjka i njnjedinka.

-Aaa, dobro, seti se, od leba korka i sredinka; e pa, to do polazak za žabariju da središ kako znaš i umeš, neću da te vodim u Italiju, pa pred onu gospodu da mi se čepatiš kao nem za mindžu!

-Dobnjo, dinjektonje.

-I Tikir u jednu dušu kod kljovaša, zubara, aman, njanjo znjanj i umenj, do pnjekonjutnja da na mi napnjavinj venjtanjku vilinju, planjam konjko tnjanjiš! Dobro.

-I kljovaš  uzme mu meru, dan-noć radi, gotovo zubalo. Vikne mušteriju da ga proba. Taman li ti je? Pa onako, kaže Tikir, malko me glođa. E pa, kaže kljovaš, to ti je kao kad kupuješ nove cipele – dok se malko razgaze, naprave ti žuljevi, turaš hanzaplasti, i za neki dan, sa šukar. Pa ja na zubi li da turam hanzaplasti, doktore, glota be. Ama, istrpi, neće godinuješ u Italiju, podnesi žrtvu, od tebe zavise sudbine tri iljade rob… ovaj, radnika, i njine porodice! Tikir, de će-šta će, mora se žrtvuje, kao neki pribogu, velikomučenik.

-Ništa… Odu ti oni s direktora u Padovu, Mice Tikir s novi zubi kezi kao šarov na klanicu, i sve ovako zbori – ššto be, diššektošše, proššossmo li gššanicu, a ššofešše? Tikire, iznervira se Slavko, dok ne stignemo u Padovu, molim ti se, skini tu novu vilicu, ništa te ne razbiram što lomotiš; bolje sam te razbirao dok nisi imao zubi. Pa tamo, kad dođemo na gosti, ti je opet stavi. Ma to mi, kaže Tikir, ššve napššavi onaj kljovašš, maren ga porazija!

-I tako, stignu u Padovu. Tikir odma namontira zubalo, i počne da se žulji, kao filmska zvezda na crven tepih. Dočeka ih lično Senegalija, sinjore čovek, gazda bre! Bonasera, frateli Vranjanci! Kako bese ona vasa pesma – siši mi brate, siši mi fratelo? Pa, he he, ne baš tako, sinjore, nego – piši mi brate, piši mi fratelo. Ma ke koza, nema veza, pronto, pronto, ke mandžare, ke pijafte? Iznesu otuda neka ludila, kjanti, grapa, za meze žabe i mačke, i još nešto svašta. Gleda Mice Tikir ono, ne mu ga jede oko. Diššetošše, ja šše si pššobeššem od viski i kikiššiki, kao u Vššanje što smo si se ualili. E, Mice, proberi od što oćeš, samo me pušti da sklopim dogovor sa stratešpkog partnera, sad smo baš došli do najvažniju stavku – „a koliki je moj deo“. Ajde, sikter, potamo se.

-I navali ti Tikir na viski i kikiriki, kao pred streljanje, izabi dva „džoni šetača“ i šesnaes fišeka kikiriki, jakože katerica. U neko vreme, dogovore ti se S&S – Slavko i Senegalija, popiše sikter kafu, ajde, Tikire, dizaj se, sinjore Paolo, kod nas u Vranje se kaže – blaze si vi na vas gosti, mož’ da si idete kad oćete. Ajde Mice, da se opravljamo, radnici u „Salče“ što će bez nas.

I tako si pođu. Senegalija, kao uzoran srpski domaćin, da isprati gosti. I tu u hodnik, celivanje sa Slavka, a Mice sve se nešto vrti, kao crvi u dupe da ima.

-Tikire, što ti je – pita ga Slavko – što se odzrćaš kao mečka kad gu skubev?

-Ma niššta be diššektošše, niššta…

-Pa u jedan ma’, taman Senegalija da se isceliva s njega, izvadi onu veštačku vilicu, pa od jedan mermerni direk s nju – bam bam bam!

-Mamma mia! – iz pamet se istera Senegalija.

-Tikire, što radiš be to?! – uprepasti se Slavko.

-Ninjta be dinjektonje, ovaj kikinjiki mi se zagnjeo u venjtanjku vilinju, pa mi njve izglođa žljebine, pa njeko da malko injtrenjem tronjke!

Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



  • Ostavi komentar