– Nisam od onih ljudi koji će u svakoj ekonomskoj priči, pa i ovoj oko našeg poreskog duga, videti neku zaveru ili ujdurmu političkih moćnika. I sam sam bio čovek politike. Vodim „Simpo” već pola veka. Očekivao sam da smo sporazumom sa prethodnom vladom obezbedili sebi, baš kao i još desetak hiljada drugih firmi, neko ekonomsko zatišje iz koga ćemo za koju godinu izaći na zelenu granu – privatizaciju, strateško partnerstvo. Vratiti državi što smo joj dužni, akcionare nagraditi za strpljenje, a kompaniji osigurati budućnost. Prevario sam se. Afera s porezom napravila nam je mnogo štete. Zbog toga smo već izgubili i gubimo ugovorene izvozne poslove milionske vrednosti u evrima, a sve se, ipak, završilo onako kako je jedino i moglo, ali uz nepotrebnu buku. Ne znam kome je sve to bilo potrebno – kazuje nam Dragan Tomić, predsednik „Simpa”, našeg najvećeg proizvođača nameštaja, ali i još mnogih drugih proizvoda iz različitih delatnosti, koji je u nekoliko proteklih sedmica bio u epicentru ekonomsko-političke drame zvane – poreski dug od oko pet milijardi dinara.
I šta dalje?
– Ništa. Prema dogovoru sa Ministarstvom finansija i privrede sazvaćemo uskoro Skupštinu akcionara na kojoj ćemo doneti odluke o svojinskom statusu.
Vidi li Dragan Tomić sebe u tom i takvom „Simpu”?
– Vidi.
Može li, drugačije rečeno, novi gazda bez Dragana Tomića?
– Možda gazda može, ali ja ne mogu bez „Simpa”. Ceo sam život u njega ugradio. Mogao je Dragan Tomić da podlegne ogromnim političkim pritiscima koji su na njega vršeni i da svoje, privredne i partijske funkcije lepo „unovči” u ugodna ambasadorska mesta ili direktorovanja nekada najmoćnijim bankama. Nije. I ne žali. Imao je ideju, želju i volju da u tom siromašnom jugu Srbije podigne fabriku nameštaja, da stvori potpuno zaokružen poslovno-prometni sistem, od pilane do robne kuće, po čemu je „Simpo” i danas jedinstven u Evropi. Zato što se zakleo da će učiniti sve da pristojno žive skromni ljudi iz tog kraja, koga se većina, bez obzira na to ko je na vlasti, vrlo retko seti. I živeće.
A šta ako se novom gazdi učini da može baz Dragana Tomića?
– Nadam se da neće uraditi ono što i s nekada moćnim „Jumkom”, koga je taj isti gazda sa 13.000 doveo na 1.300 gladnih i ničijih radnika. Ako mu je to cilj – Dragan Tomić u tome neće ni učestvovati. Neće rastakati ono što je sa hiljadama „Simpovih” radnika pola veka s mukom podizao.
Kako se onda moglo dogoditi da „Simpo” zapadne u tolike dugove?
– Ma, duguju i drugi. Na desetine hiljada je poreskih i drugih dužnika. Mi smo, nesporno, sa pet hiljada zaposlenih najveći. Jedan je par rukavica firma sa 50, a sasvim drugi sa sto puta više zaposlenih. Raspadom zemlje, sankcijama i bombardovanjem ostali smo bez tržišta, ali i bez ogromne imovine i poslova u inostranstvu – SSSR-u, Americi, Australiji, Kanadi, Poljskoj… Uz sve to, zbog gubitka prodajnih objekata, magacina punih robe i nenaplaćenih potraživanja po osnovu potrošačkih kredita u republikama bivše Jugoslavije, „Simpo” je pretrpeo direktnu štetu od 124 miliona evra, koju do danas ni na koji način nismo useli da nadoknadimo. Desetine fabrika nameštaja u Srbiji, koje su svaka imale i više od 2.000 radnika, propale su, a mi smo tu i danas. Da bismo opstali bili smo prinuđeni da se finansiramo iz kredita po kamatama koje su od 14 do 25 odsto.
I?
– Nema „i”. S kamatama i troškovima finansiranja od 25 odsto, kao i svi ostali veliki sistemi u ovoj državi, nismo mogli daleko da doguramo. Kao i mnogi drugi zatražili smo podršku od države. Na predlog bivšeg ministarstva ekonomije i regionalnog razvoja, vlada nam je polovinom februara 2010. odobrila mirovanje obaveza do privatizacije. Nikada nismo sporili da ove obaveze moraju da se plate i zato mi se čini da je cela priča oko „Simpa” nepotrebno ispolitizovana, što je, nažalost, nanelo najveću štetu samoj kompaniji. Plašim se, dugoročno, i celom jugu Srbije.
Što se niste u međuvremenu privatizovali? U čemu je bio problem?
– Sve ove godine radimo na tome da okončamo proces privatizacije. Sami smo dovodili potencijalne strateške partnere, najviše iz Italije, ali i iz Amerike. Sa predstavnicima „Ikee” smo u najteže vreme išli u Zubin Potok. Ponuđena im je privatizacija, ali su uprkos njihovoj proceni da su proizvodni kapaciteti i program odlični, odbili dalje pregovore zbog poznate situacije na Kosovu i Metohiji. I sa privatizacionim savetnikom, kojeg je odredila Agencija za privatizaciju, obišli smo najveći trgovinski lanac u Italiji – „Semeraro”. Posle opsežne analize, Djani Semeraro, vlasnik te kompanije, procenio je da je „Simpo” prevelik i suviše složen sistem. Međutim, on je u Vranjskoj Banji, u fabrici koju smo ranije privatizovali sa drugim Italijanom, uspešno organizovao proizvodnju sa 450 radnika i asortimanom koji se prodaje isključivo na francuskom i italijanskom tržištu. Za fabriku stilskih garnitura u Surdulici pregovarali smo sa investitorom iz Rima. Ti su razgovori zastali zbog nemogućnosti da obezbedimo naš deo neophodnih sredstava.
Jeste li imali pomoć od države u tome?
– Nismo. Više smo mi pomagali privatizacionom savetniku, koga je odredila Agencija za privatizaciju, nego on nama. Nismo uspeli. Ni „Simpu” ni meni sigurno neće biti lakše kada bi osuo paljbu na državu što privredi nije obezbedila bolje uslove poslovanja, evropski ambijent, mnogobrojne strane investitore… Nas, kao i sve druge, ubiše visoke domaće kamate i nedostatak obrtnih sredstava. Ne možemo da sakupimo pare da kupimo sirovine i materijal za normalan tempo proizvodnje. Ne uspevamo da ispunimo date rokove isporuke. Jednom ne ispoštuješ ugovor – nema te. Kupac traži drugog proizvođača, a konkurencija je na svetskom tržištu, koje nam je u ovoj krizi jedina šansa, ogromna.
Kako sada ide proizvodnja?
– Ide nekako. Dovijamo se, ali prvo polugođe nam je slabije od lanjskog. Plašim se, i zbog ove afere, da će i cela 2013. biti lošija od prošle.
Kako ide izvoz?
– To nam je jedina svetla tačka. Izvozimo uz ogromne napore oko 60 odsto svega onog što proizvedemo. Imamo još kupce. Naša roba je napolju tražena, „Simpo” je veći brend u svetu nego kod nas, ali šta vredi kada nismo u stanju da proizvedemo onoliko koliko možemo da izvezemo. Fale nam pare. Dinar se u našoj proizvodnji sporo obrće – jednom godišnje.
Koliko ćete ove godine prihodovati?
– Od izvoza očekujemo oko 40 miliona evra.
Koliki Vam je nivo proizvodnje potreban da biste pozitivno poslovali?
– Najmanje 80 miliona evra godišnje.
NISAM OD DAČIĆA TRAŽIO POMOĆ
Je li to realno i kada tu sumu možete da dostignete?
– Već iduće godine. Uz podršku države, samo u pogledu njene garancije kako bismo dobili niže kamate na zajmove kod evropskih banaka, „Simpo” može da se oporavi. Moramo da investiramo u razvoj i osavremenjavanje proizvodnje. Tu smo već godinama u opasnom zastoju, i to je jedan od razloga situacije u kojoj smo se našli. Teško je takmičiti se sa konkurentima koji rade sa najnovijom tehnologijom, ali kao što vidite po ostvarenom izvozu, i to smo, isključivo zahvaljujući „Simpovim” stručnjacima i radnicima, do izvesne mere uspevali da prebrodimo.
Neki, ipak, kažu da je „Simpo” ljubimac države. Žmuri pred dugovima, onda ih pretvara u kapital firme, potom mu zajmi pare da bi platio dug… Da li je to „kapital” dugogodišnjeg staža Dragana Tomića u Socijalističkoj partiji Srbije ili nešto drugo?
– Bio sam i sada sam član SPS-a, ali sve što smo gradili, sve velike investicije, uradili smo do 1988. godine. Posle toga ništa. Hoću da vam samo jednim primerom ilustrujem koliko je „Simpo” „ljubimac” države. Sa osiguravajućom kućom „Dunav” zbog odštete za uredno osigurane potrošačke kredite građana u bivšoj Jugoslaviji vodili smo spor više od devetnaest godina. Uz šest presuda u korist „Simpa” izvršnom sudskom presudom 2010. ta osiguravajuća kuća bila je obavezna da nam isplati 11,5 miliona evra. Na nama neobjašnjiv način „prekrojena” je na iznos od četiri miliona evra.
Da li ste u ovoj „gužvi” oko poreza i sukoba sa Dinkićem zvali Dačića i tražili pomoć?
– Nisam. Nije to moj manir.
Jeste li Vi i Vaši saradnici, kako Vas je optužio Dinkić, iznosili pare iz „Simpa” i prenosili na privatne račune?
– Kategorično tvrdim da je ta pretpostavka potpuna neistina. Gruba insinuacija.
NISAM SINU KUPIO ŽELEZARU
Ima li istine u priči da ste sinu kupili skopsku železaru?
– I to je izmišljotina kao i ovo oko iznošenja para. Moj sin je sa partnerom iz Ukrajine, čije ime za ovu priču uopšte nije od značaja, a koji ima svoju železaru i rudnike uglja u toj zemlji, bio manjinski partner u vlasničkoj strukturi skopske železare. Taj momak je kupovao i prodao puno toga u Srbiji i Crnoj Gori – „Karneks”, pančevačku luku, nikšićku železaru i brojne hotele…
Jeste li, ma kako to zvučalo u našim prilikama, bogat čovek?
– Ja sam, pre svega, zadovoljan čovek. Ponosan sam na ono što sam uradio za ovih pola veka u „Simpu”, a bogatstvo je relativna stvar.
Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.