Teglim kao žujinska kobila



-Kurvarino, barabo nijedna, sikter bre, moji oči više de te ne vide! Vodim i deca, da ne rastu u nezdravu sredinu, u jedan kurvarluk i alkoholna isparenja! A božemski si neki prosvetni radnik, još pa i direktor bidna, eve što s’m, pa ti li bre bitango će vaspitavaš ovu decu?! Ništa više ne mož’ da me iznenadi od dečišta, od zla oca i još gore majke, a prosvetari i direktori da i ne spominjam!

-O čemu se radi? Beše tako neki nastavnik, tu u okolno mesto, kopnena zona bezbednosti, kad dođe more do Vranje, kako se planira, će bude vodena zona bezbednosti. Ako se do tad ne udavimo kao poganci, u ovo kopno.



-Elem, u mesto u kopnenu zonu bezbednosti, živi bračni par, pater familias prosvetni radnik, ali dozlaboga jedna teška popilica i mindžin dušmanin. Predaje na deca „bio jednom jedan lav, kakav lav, strašan lav“. I taj lav davi okolo – „šta je jeo, on je jeo šta je hteo“, od kurirke, do koleginice, pa i okolo kolja što mu dođe pod nož.

-Malo mesto, svi svakoga znaju, sve se znaje, a naročito rabote koje se tiču od jaribaš. I žena mu čuje što se za njega p’ška, pa jedno jutro, kad je pošo na rabotu, brija se, pljaska se po obrazi sa pino silvester, pegla košulju i pantalone, šav, ma muva da iseče muda na njega, vrzuje kravatu. Žena mu sedi, srka kafu, čuri cigaru, gleda ga, gleda, pa mu kaže – slušaj, po sve ovo što sam čula za tebe da se priča po čaršiju, pa znaš što? Na tebe uopšte ne ti se isplati da se oblačiš.



-On teše da se udavi s onaj čvor na kravatu. Khm, khm, ženče, dal’ si ti krstena, pa ja te volim, ja te obožavam, iako sam sad direktor škole, sve mi se koleginice nabacuju, kad nisu s đaci u kafić, ali ja se uzdržavam od iskušenije! Tebe da prevarim?! Samo da znaš – posle tolko godine brak, tebe kad kentrim, kao da to radim s rođenoga tatka!

-I ona se primi kao saučešće. Ooo, izvini mili, to su bili zli jezici od komšike što svako sabajle metev pred portu, vrte s guzicu, a ona kao četnički kazan, i pevaju „pileto mi poje rano na sabajle“, pa onda trk da mesiv zeljanče i baklavu tatliju, da časte muža, speleologa.

-On je otrese, bež’ bre od mene, ja sam čovek domaćin, tatka u ruku još celivam, direktor sam škole, a ti si našla tu da me kabatiš da radim neke bezobrazne rabote! Vido ja, vido, de u futrolu od kompakt disk „Mi nismo anđeli“ držiš pornjave od Dženu Džejmison. Poje klića, a? Kaži be, kaži, za godišnjicu braka će ti kupim jedan dildo, a kako sam sad direktor, mogu i da ti unajmim jednoga crnca, pa malka će te greje s termostat od pola metar, a posle će te ladi s nojevo perje.

-I direktor otide putem pevajući, žena mu ostana nogom kopajući, i noktom klitursati. Mi stojimo postojano, kano klićurine, tako nešto beše u jedan stari hit, od grupu „Tito & tarantula”.

-Ali, Srbija je ovo, još pa jug, što južnije to tužnije, provale dve njegove kolege, što su, inače, bili njegovi protivkandidati za direktorsko mesto, de on kači mladu kafekuvaricu, primljenu preko stranku, u službeni auto, pa vozi na jezero, i zbivaj! Odu kod ženu mu, dizaj se, kažu, da te vodimo na jedno lepo mesto, de se pravi jaribaš! Ona usvitka s oči. Pa što ste do sad čekali?! Minut, samo da se zaperem.

-I povezu je oni na jezero, zlotvori, parkiraju se iza limuzinu, što čini znge-znge-znge, klima se i natam i navam. Pa i mi li ovo će radimo, veseli se jadnica. Ne be, kažu ovi, idi prvo vidi ko je to već tamo dobio tender.

-Ona, blesava ženščina, umesto da si koristi sa to sa što raspolaže, pusta znatiželja, iskoči da vidi. Odripa onaj auto, a stakla se zamaglila, ona vidi samo ženska stopala na prozori, kao reklama za „viši“, a više nji   odnekud poznata dlakava guzica. I počne da čuka s neki kamen, kad, prozor se otvori.

-Ooo, ne prozor, nego zemljo otvori se!!! Otuda izbulji oči, kao magare iz lesku, njen sopstveni muž! Za druge ima, a za mene nema, teglim kao žujinska kobila, a ti ovako! Će dođeš ti doma!

Hoćeš doći, al’ ćeš grdno proći!

-U neko vreme, posle jedno dva-tri sata, eto ti ga muž. I sad se vraćamo na početak – tu sede ona dva zlotvora, denuncijanta, profesora, žena mu im kuva kafu. Kako uđe, ona s džezvu izmane, sreća te ga promaši, sve bi ga ošurila.

-Bože, ženo, što ti je?

-Nemoj se ti praviš englez, kurvarino, ne li te vido sa sopstveni oči, de kentriš koleginicu na zadnje sedište!? Pa tu bre deca vozimo u obdanište, kako ti nije glota?

-Ama, ženo, dal’ si ti čitava, kakva koleginica, kakvo kentrenje, evo tu su i kolege, neka kažu ako smeju nešto protiv mene, direktora. Kad bi ja tebe prevario, još pa s onoga gabora? Jel’ tako kolege, khm khm?

-Tako je direktore, tako je. Gospođo direktorice, nećemo da vas uvredimo, poštujemo vas i ne znamo kolko da kažemo, ali, ovaj, da potražite neku, da tako kažemo, stručnu pomoć? Gosn direktor tako nešto nikad ne bi uradio!

-Ama, vi me odvedoste, i videla sam s moji oči!

-Bože, ženo, pa ti li više veruješ na tvoji oči, nego na mene?!

***

-Pa zašto ga, ćerko, ne ostavi, kao smrdljivo sirenje?

-Ne znam, mamo. Vido ga, a ubedi me da ga nisam videla. I sad ni ja nisam sigurna što sam videla.

Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



  • Ostavi komentar