Eh, da nam je još jedna koza



Prvo hleba, drugo ako se nađe: Miljana, Anđela i Nikola, San o alpini: porodica Stanković

Kad porastem biću učiteljica, a kad zaradim pare svako dete u školi imaće užinu, ono što voli da jede, nešto slatko. Nijedno neće  da bude gladno, ja ću da naredim



 



Prvo hleba, drugo ako se nađe: Miljana, Anđela i NikolaMiljana (9), Anđela (6) i Nikola (5), neuhranjena dečica u odeći koja se zatekla u kući, u staroj i zakrpljenoj koju su dobili od prijatelja svojih roditelja, Dragana (45) i Suzane (36), trče nam u susret. Gosti u njihovoj kući su retkost. Trče sa komadićima vrućeg  hleba u rukama, taze ispečenog, raduju se njegovom slatkom mirisu. Jedu, kako reče njihov otac Dragan, dva puta dnevno, ujutru hleb i sira ili lončić mleka, a kasno u podne ono što se iznese na drveni sto; varivo, tog julskog sparnog dana kada smo ih posetili.

Miljana je završila drugi razred osnovne škole u Dobrejancu, iako je njihova kuća u ataru Sekirja, visoko u planini. Zbog razuđenosti sela, škola u Dobrejancu im je bliža. Vesela je, opuštena i trči da nam donese đačku knjižicu, da vidimo da je položila sa odličnim uspehom.

– Kad porastem biću učiteljica, a kad zaradim pare svako dete u školi imaće užinu, ono što voli da jede, nešto slatko. Nijedno neće  da bude gladno, ja ću da naredim – odsečnim, ozbiljnim glasom nam saopštava Miljana.

KIFLA I EURO KREM

Ne želi da deca samo jedu hleb i mali komad sira za doručak kao oni, da piju lončić kozjeg mleka jer njihove dve koze ne daju više od litar i po. Želi da jedu “euro krem”, kifle i ostale poslastice.

– Trudimo se da nisu gladna, da imaju bilo šta da pojedu. Prvo, hleba, pa drugo ako preostane. Valjda će biti bolje, moji planovi su da ovde ostanem, da živim, da mi deca odrastaju gde su i svi moji preci, a posle, ako nađu bolje neka idu. Imaće uvek našu podršku. Meni treba pet koza, onih “alpina” što daju puno mleka, video sam ih kod prijatelja u susednoim Vlasu, ništa drugo. Verujte, hoćemo da radimo, imamo livade u planini, na hektare, trave koliko hoćemo, sve uslove da ih čuvamo kako treba, imamo i prostoriju, taman za pet, a kad bi krenulo, razmnožavali bi ih i išli bismo na stado, da nam Nikola ostane na kućnom ognjištu i živi kao normalan čovek – priča Dragan. 

Njega muči što nikako ne može da dođe do “žive” pare, pa da kupi makar jednu “alpinku, kako joj tepa, za početak.

– Nema stalnog posla, primamo dečji dodatak 7.200 dinara, a kad ima idem u nadnicu, na košenje trave, branje drva za ogrev. Sve što uđe od dinara u kuću ide na hranu, kupovinu brašna, ostalo po malo što mora da se ima. Kad primimo dečje dodatke odmah odem da se razdužim u prodavnice po selima. Kupujem kad pretekne deci paštetu, salamu, džem jer se ovde ovde rađaju “divljaci”, kruške, jabuke, šljive i nisu ni za šta. Sadimo malo kukuruza, koji retko uspe, a to je za svinjče koje nikad da postane svinja. Potom, malo krompira, boranije, pasulja i papriku na otvorenom. Ako Bog ne sruči gradoibiju onda ima za nas, da nismo bez ičeg – kaže Dragan.

Imaju jednu kravu i tele, dve domaće koze i jedno svinjče. Kokoške nikad nisu mogli da zapate, čim ih donesu lisice ih odnesu.

– Svima se ovde broje rebra, takva je sudbina. Tele je spas, kada ga prodamo, kupimo hranu za zimu i vratimo sve dugove – uzdišu Dragan i Suzana.

Miljani i Anđeli, koja je u predškolskom, do škole u Dobrejancu treba 45 minuta hoda glavnim zemljanim putem kada je suvo, a kad pada kiša sat i po u jednom pravcu. U to smo se uvreili jer nas je Dragan vozio traktorom uzbrdo, jedva se probijajući razlokanim zemljanim putem.

San o alpini: porodica Stanković– U povratku će vas Miljana ispratiti kroz šumu do glavnog zemljanog puta, a onda sve naniže, uzmite desni pravac dok ne vidite asvalt. Za 45 minuta ste dole – savetuje nas.

STRAH OD VUKOVA

Deca, idu u školu, putem, prate ih Suzana u polasku i Dragan u dolasku.

– Kad krene škola, svaki dan tako, moramo da ih pratimo,.Zimi je opasno, ima vukova koji se šunjaju i spuštaju dole, čak do reke – navodi Suzana.

Od jeseni Miljana će biti u trećem razredu, Anđela u prvom, a Nikola u predškolskom.

– Vole školu, to im velika radost, zbog učiteljice i još jednog jedinog đaka koji je iz Dobrejanca. To je sve, a škola je imala po 40 đaka u naše vreme. Sve propade, mi smo ostali na kućnom ognjištu jer nam se tako zalomilo – priča Dragan. 

Kuća je u blizini jednog visa, 200 metara naniže, gotovo smeštena u dolini.

– Kuću su moji preci graduli 1924. godine, klasična kovanica, temelj od kamena koji ide visoko iznad zemlje, potom letve, grede, sve punjeno mešavinom blata i slame. Poslednji sloj, kada je kuća zamazivana i glačana, sadrži i pepeo. Od tada, samo smo crep menjali, ima pre 30 godina – kazuje Drgan.

Imaju bunar, a i vodu sa česme koju su doveli sa izvora jedno 800 metra naviše. Na verandi je klupa za sedenje, a unutra jedna manja soba sa šporetom, krevetom i omanjim drvenim stolom za ručavanje, jedna manja kao ostava sa krevetom i jedna velika, koja služi za goste, kad su slave.

– Slavsku sveću nikad ovde niko neće da utuli, ali sve je skromno, a i gostiju je malo – kaže Suzana.

Iza kuće, kad smo naišli, suši se veš u dva dugačka reda, odapeta od kuće do bunara. Suzani malo neprijatno jer je sve staro, a kao za inat prilazi mala Anđela i pokazuje njihov, deči donji veš, sav pocepan.

-Nema se, ništa novo deca nisu obukla, patike i ostalu obuću nose dok se ne raspadne. Kupujemo na pijaci, a to je slabog kvaliteta i   muku imamo kako da ih obučemo i obuću nabavimo – ističe Suzana.

Dok se spremamo da pođemo, jer asfaltni put nije blizu, Dragan opet spominje koze “alpine”.

– One bi nas spasile i omogućile da ostanemo na kućnom ognjištu, da nam deca izrastu u zdrave osobe. Inače, čeka nas muka velika kao i do sada, što bi naši stari kazali: “Čeka nas da sečemo uši kako bismo zakrpili leđa”.

Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



  • Ostavi komentar