Hoćemo li na kafi



Blokada kod tunela Manojle: SAO Južna pruga

Zamislite da neki bukvalista&avanturista zapovrti dva, tri miksera u Manojle-u i mi, Srbovranjanci, ni makac. Tu smo, gde smo. Na dole nam se nešto baš ne mili, na gore ne možemo. Da li bi Srbosrbi, oni iznad Manojle-a, uopšte primetili da nas nema



 



TUNEL MANOJLE: Pretpostavke radi, zamislimo da nekome padne na pamet da zablokira tunel Manojle! Ne ono iz čistog hira, već kao deo autohtonog političkog programa, pod geslom: Srbija Srbima, Vranje Vranjancima ili Vranje radi, Beograd se gradi!

Možda zvuči kao SF ali, evo, svaki dan slušamo priče o decentralizaciji, parama koje je Dinkić oteo iz lokalnih budžeta, što južnije, to tužnije…

Hipotetički jeste besmisleno, ali nije neomoguće. I većih smo se gluposti nagledali, pa što ne bi mi dali svoj doprinos. Ionako i političari i običan puk tvrde da nema neke velike vajde od onih gore.

A najlakši način za tako nešto je da neki bukvalista&avanturista zapovrti dva, tri miksera u Manojle-u i mi, Srbovranjanci, ni makac. Tu smo, gde smo. Kanal Dunav – Morava – Vardar – Tara – Bosut – Sava Bohinjka još nije plovan, na dole nam se nešto baš ne mili, na gore ne možemo. Dakle, SAO Južna pruga.

I šta onda?

Blokada kod tunela Manojle: SAO Južna prugaDa li bi bilo bolje ili gore, i nama i Srbiji?

Što se tiče ostatka Srbije, onog od buduće administrativne linije kod Manojle-a pa naviše, odgovor je, čini mi se, prilično jasan i svakim danom sve jasniji ali, ipak, da razmotrimo moguće opcije.

Ustvari, biće da sam pogrešno koncipirao pitanje. Možda ova istorijska dilema treba da se preformuliše suštastvenije. Da li bi Srbosrbi, oni iznad Manojle-a (Leskovčane ne računam, jer vrba li je drvo, džigerica li je meso, Leskovčani li su Srbi), uopšte primetili da se u prestonici nešto ne čuje „hoćemo li na kafi“? Teško.

I obrnuto. Kada bi i da li bi uopšte domoroci, oklembeseni u hladovini znamenitog restorana „Pod lipom“  opazili da se nešto čudno dogadja. U poslednje vreme, naime, nema više onih grupa čudno obučenih stranaca, karakterističnih po čudnom govoru,  kratkim, izlitenim sakoima i uskim, da puca, pantalonama, što se slikaju kraj natpisa „Roštilj kod Žabu“!?

Kao što rekoh, pitanje jeste možda neozbiljno i u stilu „šta bi bilo, kad bi bilo“, ali odgovor, siguran sam, nije nimalo jednostavan.

Što se tiče Srbosrba, tu velikih nepoznanica ne bi trebalo da ima. Oni ionako retko obitavaju u ovim krajevima. Sem kad se vraćaju iz Grčke, pa svrate, ne li, uželeli se tek stečenih prijatelja. Mufte ručak, manje više. Ima ovde i da se pojede i da se popije. Bilo vazda i biće. Nije to, nego kad dodješ do prestonice, udaraju nam direktno na nacionalno dostojanstvo. Po pravilu su na „sastanku“, uz neizostavno “ej, brate, obavezno se javi kad dodješ sledeći put“.

To su ovi bezazleni „ jebote svraćači“, uglavnom Srbobeogradjani, ali i njih je sve manje. Provalili ih Srbovranjanci, pa kad u Leptokariji čuju ono „kratki espreso, sa malo hladnog mleka, u velikoj šolji“,  beže ovi naši k’o da su videli belu ajkulu.

Mnogo opasniji su oni, gore opisani, što kupuju odela za dva broja manja. I njih smo se nagledali. Doduše, i oni su sve redji gosti. Otkad je “Koštana” pretvorena u magacinski prostor, opustošen Jumko, u Simpu zavladala besparica, ovi velegradski prodavci magle zaobilaze Vranje u širokom luku. Za njihovu poslovnu filozofiju: ja tebi ništa, ti meni nešto, ti meni celo, ja tebi pola ali lepo upakovano, ostalo je malo prostora. Tu i tamo navataju nekog od halapljivih gradonačelnika i ovih svežih fabusdirektora javnih preduzeća, ali to je premalo za njihove apetite, tako da ni ova sorta ne mari baš, u poslednje vreme, za ovaj veoma važni geostrateški deo Srbije. Preorjentisali su se na Kragujevac i Vojvodinu, tamo gde je preostalo još ponešto para, tako da oni ovo naše istorijsko NE teško da bi uopšte zamijetili.

Iz ovog ugla gledano, površnom analitičaru, moglo bi se učiniti da projekat SAO Južna pruga i nije tako loš. Srbosrbi nas ne fermaju, retko dolaze, još brže odlaze. Mi od njih neke vajde i nismo videli, oni od nas još manje. Idealni uslovi za SAO.

Ali, prvi utisak vara. Ovakvo površinsko sagledavanje stvari nas je i dovelo dovde.

Vidim da postajem konfuzan zato moram da se poslužim nekim ilustrativnim primerom. Evo, pre neki dan, dok su svi mediji brujali o Simpovim milionskim dugovima državi, išla je, uglavnom, “pokrivalica” snimljena prilikom neke od poseta Mladjana Dinkića Kompaniji. I dok je većina gledalaca, verujem, pomno pratila Mladju i Dragomira, glavne junake ove tužne storije, kako šetaju fabričkim halama, ja oči nisam mogao da odvojim od impozantne figure jednog od pratilaca. Iako bi neupućeni mogli da pomisle da se radi o nekom bodigardu (obavezna “tarzanka”, tamne naočare a la Sofija Loren na vrh glave, elegantno odelo, tamna košulja, lagan ali energičan hod, uvek pred kamerama, ne odvaja se od ove dvojice a Dinkiću gotovo da diše za vrat, pogledom pomno prati pokrete radnika, spreman da istog trenutka skoči na svakog tapetara kome bi eventualno palo na pamet da zahefta Mladju), reč je, za neupućene, o uglednom lokalnom funkcioneru URS-a. 

I, sad, zamislite, zablokiramo Manojle, nema Dinkića, nema šetnje, kamera… Pa, u kakav bi se pakao pretvorio politički i ini život dotičnog. I ne samo njega. Šta bi radila gomila ovdašnjih političara? Kada bismo ih videli u punom sjaju da nije ovakvih i sličnih prilika? U šta bi se pretvorio njihov politčki angažman? Bila bi to gomila nezadovoljnih, isfrustriranih, bezvoljnih ljudi koje gotovo da ne bi mogao da razlikuješ od nas običnih smrtnika! Katastrofa!

Zar smo se za to borili? Zato, SAO Južna pruga – ne, hvala!

(KOMPLETAN TEKST PROČITAJTE U ŠTAMPANOM IZDANjU)

Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



  • Ostavi komentar