Nema biznisa bez muzike na uvce



Vesti online

Razgovor sa predsednikom Jedinstvene Srbije, objavljen u Vestima, prenosimo uz redakcijska skraćenja



 



Vesti online– Ugađam investitorima na svaki način, menjam avio karte, organizujem prevoz, pokazujem grad, kad su dolazili Italijani, zvao sam Jadranku Jovanović da peva na italijanskom, Merima Njegomir je pevala Rusima na ruskom, gostim ih od jutra do sutra, kaže za „Vesti“ predsednik Skupštine Jagodine Dragan Marković Palma.

– Kao gradonačelnik jedini je smatrao da investitori mogu da dođu u Srbiju, samo ako se „vuku za rukav“, tako što im odeš na vrata i predložiš da ulože u Srbiju, otvore proizvodnju i zaposle radnike. Palmin recept za godinu dana zaposlio je više od 500 radnika, a onda su mu se priključili i gradonačelnici ostalih opština u Srbiji kako bi putujući po svetu pokušali da otvore nove fabrike i radna mesta i u svojim opštinama.

Koja je tajna uspeha?

– Recept je vrlo prost – nema čekanja! Investitorima moraš doći pred noge i objasniti da je Srbija zemlja povoljna za ulaganje, a kada ti dođu, moraš da ih gostiš, da pokažeš da si dobar domaćin, da obezbediš da ne čekaju dugo na dozvole i ne smeš da dozvoliš da se bez sklopljenog ugovora vrate u svoje zemlje.

Interesantan je i vaš način za povećanje nataliteta?

– Do kraja prošle godine davali smo roditeljima 1.200 evra iz budžeta opštine kad se rodi beba, sada dobijaju 200 evra a trudnice i porodilje koje ne rade dobijaju po 140 evra mesečno od opštine. Jedino tako možemo da se izborimo protiv bele kuge. U Srbiji 30.000 ljudi godišnje umre više nego što se rodi. Samo tako možemo da uspemo, a ne kao političari da nosimo portikle i cucle oko vrata u predizbornoj kampanji a posle zaboravimo na decu.

– Što je do mene, ja sam uradio. Do sada sam više od 40 gradonačelnika vodio na putovanja. Desilo se da je Novi Pazar napravio posao da izveze farmerke u Rusiju, a Trstenik je sklopio ugovor sa fabrikom koja proizvodi avione. Ravanica iz Ćuprije će izvoziti konditorske proizvode u Rusiju. Kada odemo, ja ih sve predstavim. To je taj, to je taj…

Sa nekima od njih ste imali probleme…

– Ma da. Gradonačelnika Vranja sam poveo u Rusiju da sklopi posao, kad on ukrao konjak. Došlo mi da mu otkažem hotel, pa da se peške vrati u Srbiju. Predlagali mi da kažem ako me zovu iz medija da se to nije desilo. Kako nije?! Peo se uz stepenice, a prvi stepenik bio malo duži, i kako je koraknuo, iskliznula mu flaša koju je sakrio ispod sakoa, i to pravo pred novinare.

Nisu krivi novinari…

– Ma kakvi, oni moraju da napišu. Uvek poludim kada vas ostave da čekate ispred Vlade ili ispred nekog sedišta stranke kao siročići. I kažem: „Alo bre! Uvedi te ljude, daj im nešto da popiju i pojedu, i to su ljudi“. Ne! Ostave novinare da ih na ulici čekaju, i po suncu i po snegu po ceo dan dok se oni smisle nešto da izjave. Mnogo me to nervira. Ej, da čekaš po pet sati na ulici, da onaj u odelu izađe da ti saopšti neku glupost.

Koji to recept primenjujete pa investitori reše da ulože novac baš u Jagodinu?

– Idem im na vrata i vučem ih za rukav. Sve to organizujemo da bude na državnom nivou, preko ambasada i kongresnih centara. Bitno mi je da dođu u Jagodinu, kad se to desi više ih ne ispuštam.

Šta radite?

– Naučio sam od dede. Naša porodica je oduvek bila imućna, bavili smo se poljoprivredom i imali smo dosta stoke. Kada odu na pijacu da prodaju kravu, moj deda i moj otac, deda je govorio da kupca ne smeš da ispustiš. Deda je uvek tražio 1.000 tadašnjih maraka za kravu, bez obzira na to što ona vredi 800. Kad neko priđe i pita pošto je krava, deda ga uhvati za rukav i ne da mu da ode. Priča mu, vidi prijatelju kako je „meka na vime“, pa koja je tvoja cena, pa voli decu… Ni ja investitore ne ispuštam.

Znači dedin recept otvara radna mesta?

– Radim sve što treba, ugađam im na svaki način. Menjam avio karte, organizujem prevoz, pokazujem grad. Kad su dolazili Italijani, zvao sam Jadranku Jovanović da peva na italijanskom. A Merima Njegomir je pevala ruskim investitorima kada su dolazili, pošto zna da peva na ruskom. Gostim ih od jutra do sutra. Spremam gozbu da svega ima, od italijanskih specijaliteta do svadbarskog kupusa. I onda uveče pesma, večera i služimo domaće vino i rakiju, i tako do kasno u noć. Pevači im pevaju na uvce. Ujutru ne znaju kako se zovu.

Šta kažu investitori?

– Ne mogu da veruju kako smo ih dočekali, oduševe se. Brat i sestra Andrea i Paola vlasnici firme Andrea konfecioni me zovu ujka. Svaki dan me zovu da me pitaju kako sam i šta radim. Ne mogu da žive više bez mene, postali smo prijatelji.

Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



  • Ostavi komentar