Pavlovići čekaju ko će da ugasi sveću



Jedna od napuštenih kuća, Poslednji u selu: Djokica i Nada Pavlović, Ljudi se okupe samo na Svetu Trojicu

Kad je trebalo da se žene nijedna devojka nije htela da čuje za život u njihovom selu, jer su uslovi surovi. Nema puta, ambulante, nema ničega. Selo je planski, u vreme komunističkog agitropa, iseljeno. Brojni mladi ljudi odvođeni su kamionima, sa pesmom, da rade u novootvorenim gigantima



 



Jedna od napuštenih kućaU selu Čestelin, 12 kilometara jugozapadno od Vranja, uz administrativnu granicu sa Kosovom i Metohijom, živi još troje stanovnika, troje Pavlovića: majka Nada (84) i sinovi Djokica (60) i Jovica (62). Oni su nastanjeni u zaseoku Kumanovci. Ostali zaseoci: Dobroševo, Bojkovci, Ćerimovci, Samobučje i Čuka su pusti. Samo povremeno neko dođe iz Vranja, Beograda, Niša, inostranstva da obiđe rodno ognjište. Dođe i ode!

– Majka Nada je teško bolesna, čuvamo je i negujemo, ali svakim danom je sve gore. U božjim je rukama – kaže Djokica.

VOJNI PUT

Svestan Djokica da je sa bratom u selu ostao da čuva roditelje i ognjište. Imaju pašnjake, šumu, uslove za stočarstvo, ali sve je uzalud.. Kad je trebalo da se žene nijedna devojka nije htela da čuje za život u njihovom selu, jer su uslovi surovi. Nema puta, ambulante, nema ničega. Selo je planski, u vreme komunističkog agitropa, iseljeno. Brojni mladi ljudi odvođeni su kamionima, sa pesmom, da rade u novootvorenim gigantima – “Jumku”, “Koštani”, Simpu”…

Poslednji u selu: Djokica i Nada Pavlović– Nekad se isključivo živelo od sadnje i prodaje duvana, od prodaje drveta za ogrev i prvoklasnog planinskog krompira. Od 82 kuće, 81 je sadila duvan. Svako je imao i po par bikova i kravu.  Naravno i koze, koje čije je mleko bilo hrana i lek – navodi Djokica..

Rado se vraća u detinjstvo kada je selo imalo 82 kuće i preko 400 stanovnika. Sredinom 50. godina prošlog veka škola je imala 75 učenika. Po troje ih je sedelo u klupi.

– Mahala Kumanovci je naseljena porodicama koje su pobegle od turskog zuluma iz kumanovskog sela Pelince, krajem 19. veka. Na nadmorskoj visini od 1.100 metara uklesana je u zaravan ispod brda, sa nepreglednim šumama, kladencima i izvorima vode u neposrednoj blizini. Uskim putem, više nalik na stazu, petsto metara naviše izlazi se na vojni put. Levo je, na dva kilometra, brdo Sveti Ilija i istoimeno crkvište. Desno je Novo Selo, naseljeno Albancima. Kuće opasane zidovima, sa premalo ljudi u njima. U daljini, kao na tacni, sunce obasjava Kosovsku Kamenicu i Kosovsko Pomoravlje – priča Djokica

Naš dolazak u Čestelin željno su dočekali Pavlovići. Najkraći put iz Vranja je preko Bunuševca i vojnog poligona Gložje. Penjanje uskim, zemljanim putem traje oko tri sata. Do seoskih mahala može se doći i putem preko Soderca, kao i preko planine Goč. Gorštaci koriste najkraći put, koristeći staze i prečice. Idu peške ili na konju.

Ljudi se okupe samo na Svetu TrojicuPrvi susret sa civilizacijom je mahala Dobroševo, koja je na najnižoj koti, negde na 850 metara nadmorske visine. Priča se da je Dobroševo jedna od najstarijih naseobina na tim prostorima. Ime je dobila po osnivaču Dobrošu, koji je sa svojom mnogobrojnom familijom živeo zadružnim životom baveći se uglavnom stočarstvom. Danas, Dobroševo ima svoj specifičan tok života. Kuće se otključavaju ujutru, uveče se zaključavaju. Najviše obrađene zemlje je u toj mahali. Zelene se uredno ograđene livade, kukuruzišta, bašte. Njegovi stanovnici su u Vranju, Sobini, Bunuševcu. Dole žive, gore obrađuju imanja. Od Dobroševa put naviše vodi do potoka. Tu se odvaja. Jedan bolji i duži, ide prema mahali Bojkovci i školi, a drugi kraći, uzan i razlokan, kroz šumu i mesto zvano Mrtvica. Oba izlaze kod seoskog groblja i nevelike kapele, ozidane od nepečene cigle.

Ono što bode oči je nekadašnja zgrada škole. Bez prozora, vrata, napukla čeka da vreme dovrši svoj posao. Smeštena na brdašcu, na 950 metara nadmorske visine, zakriljena bukovom šumom deluje pitomo u divljini. Od nje, u daljini, između brda i useka, puca pogled na Vranje i vranjsku kotlinu.

– Velike nade polagali smo u lokalnu vranjsku vlast. Imali smo projekat da oživimo zgradu, da bude škola u prirodi kako bi deca iz našeg kraja mogla da borave i uče. Ovakva vazdušna banja ne nalazi se svuda! Sve je to uzalud, u međuvremenu od zgrade nema ništa, samo da dođe buldožer i gurne je u dolinu  – kaže Djokiva Pavlović.

Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



  • Ostavi komentar