Tri faćke vino, za deset dana



-A be, ćale, stvarno li ste s Miku Miša i Paju Patka svojevremeno popili dvesta kila vino za deset dana? A ja doma kad dođem, vikaš – daj sine, tata da te cune, pa kad me nasetiš da kandim na neki alkohol, more podofijo nijedna, odma počneš da se čepatiš – majke ti ga nabutam, što si to pio! A ja po jedno pivo s drugari ako popijem, i to mi presedne od tebe, a ti u moje godine što si radio? Aj da računamo – vi trojica, oko dvesta kila vino, deset dana… eee, to ti je dvaes kila vino dnevno, podeljeno sa tri… pa tako, oko sedam kila dnevno, ustvari noćno, po čoveka! I ti na mene će mi navikuješ za kriglu pivo?!

-To je gnusna laž! Ko ti to reče, jebo ga Diznilend, Mika Miš i Paja Patak?! Ja nikad nisam pio, i ni sad ne pijem, to su samo zle glasine, od moji dušmani! Slušaj sinko, ja se bavim javnim radom, na mnogi sam nagazio na žulj, i o meni svašta će čuješ, ali nemoj da veruješ svaka kurotresina što ti lomoti.



-Nemoj ti da se vadiš, nije mi reko neki dušman, nego jedan vaš drugar, zvani Drug Crni, koji je bio slučajni svedok. A i ne samo on, celo Vranje vas je pronelo, nemoj ti da se praviš blesav!

-Hmm… pa dobro, bilo je nešto, ali tata sad će ti ispriča pravu istinu, da ne podležeš glasinama. Elem, mladi besmo, pa usilni, i Mika Miš ti pođe u švaleraciju s jednog starijeg drugara, iz Sobinu. Ovaj nadžbarao neke dromfulje, a one kod nekoga čiču podstanarke, ali stambeni status nije bitan, nego čindo. Mila duša. I Mika Miš i Sobinac preripe kapiju, uplove kod one milokurke, i počnu da rade rad. I tolko su umejatni bili, da one počnu da jecaju, too too, utepaj me s taj čuk, glođaj mi gu sisku! Čiča, stanodavac, to čuje u sred noć, pomisli da su upali neki vampiri, napuni tandžaru, istrči u avliju i počne da roka. Sobinac iskusan, utekne kao jazavac, a Mika Miš će preripuje kapiju. Čiča puca i puni, pa opet puca, Mika kao Džeki Čen preripi portu, ali se oklizne na otpalo kajsiče, i pravac na koleno – kaže, samo učina krrc. Od Odžindol, de je bilo inkriminisano mesto, puzio je do Šaprance.



-Odvezu ga u bolnicu odma, noga do kuk u gips, ali nije to najveći problem; njegovi uplatili letovanje u Grčku, pakuju se ljudi za more, polaze za sat vreme, kako teško povređenog Miku Miša da zajebu samo tako. I zamole tetku mu Danče da mu tu deset dana dežura, da ga pere, rani, i poji, dok se oni ne vrate.

-Uživancija! Teta već u godine, rano si legne, a gajba prazna. Ma kakv gips, ko te za to pita. I Mika odma izvrti telefoni, zove Paju Patka i mene. Sad, to može da se tumači i kao detant između dve mahale, koje su bile, a i sad su, u specijalnom ratu – Tulbe i Šaprance. Ja Tulbarac, a Mika Miš i Paja Patak Šaprančani, tako da može da se smatra da smo mi bili prethodnica učlanjenja Vranja u EU; a Srbija, kako zna i ume.

-Mika Miš lega, gips dovde, tetošimo ga Paja Patak (u vranjskom žargonu „šator“, ali ne kamperski objekat, nego mužjak od šatku) teta Danče i ja. Teta Danče si legne posle TV dnevnik, a mi ostanemo da čuvamo Miku, da se ne ispušti, onaj gips, jebi ga… I kako teta Danče ode da spije, Šator i ja pravo kod njega u podrum. A tatko mu, star Šator, pravio je mnogo dobro vino, ma, mleko iz sisu.

-Pogodilo se tako, da su i Šatorovi roditelji bili na letovanje (mi smo svi generacija, i jedva smo čekali roditelji da odu na Titino more, da ti ostave praznu gajbu, što će ti bolji odmor), ali ostave nane, na staroga Šatora kevu, da čuva kuću. Star Šator erbap, zna s koga ima rabotu, pa zakatanči podrum, i ključ da na nane. I ja i Paja Patak, kroz jedno prozorče, ugnjetemo se u podrum, i točimo vino.

-Ali, nane, stara žena, ne spije, čuje tamo nešto, a verovatno joj je i sin pre polazak na more skrenuo pažnju – „mamo, vodi račun od podrum, unuk neće ti donese med, mleko, i ostali otrovi, nego s oni njegovi ugursuzi će dođe da toči vino“.

-I Paja patak i ja, s balončiki, kroz prozorče, pa u podrum, pa toči li, toči, onaj nektar. Kad, nane nas oseti! U sred noć, mi točimo, čujemo ključ u bravu od podrum. I kao „otpisani“, što ćemo, kude ćemo, zavučemo se ispod bačvu.  Ulazi nane, s fenjer – „Unuče, ti li si“? Ćutanje, ne smemo ni da dišemo. „Znam da si tuj, znam, javi se ako smeš! Sve će kažem na tatka ti, kad se vrne od more“! Mi šunela. I nane povrti se tu, iskoči iz podrum, zakentri, a mi nastavimo akciju „navip“; toči ono vino, toči, kao da nam je pred streljanje, poslednje. I tako deset dana i noći; da ti ne pričam što se u kuću kod Miku Miša dešavalo (nije samo bilo vino, nego i sve što si uz njega ide, kao stari Rimljani), dok teta Danče jedno sabajle ne upadna kao kaznena ekspedicija, i celo društvo razmava sa sukaljku.

-Ali, Šator u onu gužvu grabne balonče, a u njega je bilo ostalo još jedno kilo vino, kilo i po, možda i dva, ili dva i po, ja konzervu sardine, i beganje. Mika Miš moli – teto, teto, neka gi još malko – ali ona neumoljiva, mlati po grbinu sa sukaljku. I mi sednemo na neki parapet sproću, mezimo onu sardinu i pijemo vino, a ono s’mnuje, radnička klasa ide da r’mba od šes sati ujutru, da napuni džepovi na guzonje, direktori od vranjski privredni giganti, a ono baš tu autobuska stanica, de fabrički autobusi razvoze logoraši. Oni nervozni, pola šes sabajle, idu da konjošu, a mi pijemo vino i mezimo sardinu. Pa i majku i šajku na nas, more i ćutek bi izeli, da ne dođoše autobusi na vreme, pokupiše roblje, a ono ne sme da zakasni, će ga kazne sa stimulaciju. Tad se od tu kaznu od stimulaciju plašilo više nego od smrtnu kaznu.

-I tako to prođe, deset dana raja, dok nas ne prognaše istočno od zemlje Edemske. Posle neki dan, sretnem ga Paju Patka, on ovolika sliva na oko. Šta je be?! Ništa, kaže on, tatko mi Šator vrna se od letovanje, nane mu podnese raport, on trk u podrum. Vidi, slavina ne teči kao što je ostavio. Čuk čuk čuk u bačvu, gore-dole, tačno se po zvuk poznaje dokle je vino (a on obeležio pre nego što je pošo), pa kad mi gu razvrza jednu preko oči – „ama, mogaste li za deset dana tri faćke vino da polokate, iz bačvu od dvaes’ tovara“?

Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



  • Ostavi komentar