Vranjanci bogatiji od Vojvođana



Već godinama se rešava sudbina Jumka

Mogu da shvatim, ne i da razumem to što kao normalno stanje stvari prihvatamo činjenicu da nemamo bioskop, pristojno izletište, zatvoreni bazen, sada i pozorište, ali ako najviši civilizacijski domet  bude kupovina  ogrevnog  drveta u maju, tona zimnice na jesen i svinjokolj  za 29. novembar, onda to nije više duhovno stanje nego dijagnoza



 



VRANJANCI U NOVOM SADU: Još jednom smo, prošle nedelje, pobrali medijsku slavu. Neko se, valjda, prisetio  devedesetih, kada je ovdašnji , nacionalno ili ideološki, osvešćeniji deo srbske populacije, bio čest gost na raznim dogadjanjima naroda diljem Srbije,  i po klišeu, medj’ onoliko pridošlica, na novosadaskom mitingu, prepoznao baš – Vranjance.  Mediji su to, po navici, potpuno nekritički, bez relevantnih, materijalnih dokaza, to prihvatili i za čas posla,  kao krucijalno pitanje legitimnosti antipajtićevskog zborovanja, postavilo se pitanje: otkud Vranjanci u Novom Sadu.

Već godinama se rešava sudbina JumkaRanije je bilo drugačije. Draganče bi izdao nalog, zborno mesto Stara Pošta, poster  na šoferšajbnu  i pravac Beograd. I u onoj masi lako smo mogli da prepoznamo naše.  Čim bi čuli nekog sa onim karakteristčnim „tj“ bili bismo sigurni da se još jedan kontigent političkih aktivista, „sendvić+sokče“ provenijencije, zaputio ka prestonici. Bili smo, bogami, medju zapaženijima na Ušću, čuvenom kontra mitingu i ostalim Slobinim spontanim okupljanjima.

Iako se uglavnom sve završavalo kao jednodnevni prijatan izlet do prestonice, bilo je i ne baš ugodnih situacija. Oni stariji, sećaju se grupe naših sugradjana, mislim baš na kontramitingu,  koja je, ko zna kako, možda baš i što su odmah posle treće smene krenuli ka Beogradu, zalutala. I bauljajući sanjivi tako satima po Dorćolu, načine kobnu grešku.

Posle rečenice „a, be, brače, kude je železnička“, izgovorene u pogrešno vreme, na pogrešnom mestu  mladićima ne baš istih uverenja, pala je bežanija i  spasavanje žive glave. Sve se, ipak, završilo bez značajnijih posledica po zdravlje ovih naših mučenika osim što su batine dovele u pitanje njihovo ideološko opredljenje.

Ovoga puta, nas nekolicina pobunili smo se protiv ovog stereotipa. Razvila se, boga mi, polemika i na društvenim mrežama. Na Twitter-u, recimo, morao sam i lično da intervenišem. Onako ogorčeno&cinično, preko svog naloga @V_Obradovic, poručio sam:  Ako neko sruši Pajtića, onda ćemo to mi, Vranjanci. Nije pomogla ni vrlo racionalna opaska našeg sugradjanina, @Ninoslavn koji je upotrebio krunski argument u našu korist (“kako to bili Vranjanci u Nvom Sadu a nijedan automobil nije zapaljen”), ali nije vredelo.

Ostali smo u manjini i u istoriji će ostati zapisano da smo, makar i simbolično, još jednom uzeli patrijotsko  učešće u rušenju još jednog nenarodnog režima.

Sa beletristike, vreme je da se okrenemo mnogo ozbiljnijim temama  koje su i bile motiv da se uopšte bavim ovim farsičnim  mitingom u “administrativnom centru” Vojvodine.

Ono što je mene, kao Vranjanca,  zaintrigiralo jesu zapravo podaci koje su iznosile i jedni i drugi. Vojvodina ekonomski zaostaje – ključni je argument  koji su koristile sukobljene strane okrivljujući se medjusobno  za takvo stanje.

Nemam razloga da sumnjam u tvrdnje da Vojvodjani žive lošije nego ranije, ali me, da budem iskren, to previše ne uzbudjuje. Ko, uostalom, u ovoj državi, živi bolje? Kakvi bolje, recimo, pristojno?

Niko, sem nas Vranjanaca, moglo bi se zaključiti na osnovu govora tišine koji slušamo već godinama.

Vranje i jug Srbije temeljito tonu u bedu i siromaštvo a da to nikoga posebno ne dotiče. Naše političare, ali i obične gradjane,  čini mi se, ponajmanje.

Spremni smo da, po partijskoj direktivi, protestujemo zbog ovog i onog, i u Beogradu ili Novom Sadu, ali da nešto konkretno učinimo, ili da se, ne daj bože pobunimo zbog naše sveopšte bede, ni u snu.

Mogu, takodje, da shvatim, ne i da razumem, to što kao normalno stanje stvari prihvatamo činjenicu da nemamo bioskop, pristojno izletište, zatvoreni bazen, sada i pozorište, ali da kao najviši civilizacijski domet  bude prihvaćena kupovina  ogrevnog  drveta u maju, tona zimnice na jesen i svinjokolj  za 29. novembar, nije više duhovno stanje nego dijagnoza.

(KOMPLETAN TEKST PROČITAJTE U ŠTAMPANOM IZDANjU)

Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



  • Ostavi komentar