Kuri kadža vranjska privreda?



-Nikad nisam bio neki štreber, ni tužibaba, učitelju učitelju, ovaj se dira, ovaj nije iseko nokti, a onaj nema maramicu. Učitelji i nastavnici su me ljupili kao krivu krastavicu, baška pomoćno osoblje, kuriri i čistačice; ma eto, nisam bio dobar đak, al sam, brate, bio mangup! Ko prvi će odvoji žensku u generaciju, peti razred, ja; ko prvi će popije pivo iza školu, šesti razred, ja; ko prvi će se potepa na utakmicu, sedmi razred, ja… A škola na dud.

-Ali, dođe i neko ozbiljno vreme, vranjski privredni giganti, de su moji radili, odoše u majčinu, što reko komšija mi Asan – kuri kadža vranjska privreda? I ja, ćale daj neki dinar – nemam; kevo, daj bre ti neki dinar – da ga rodim li! Auu, ozbiljna situacija, mora nešto da se preduzima. Ali što? Tražim ovamo, pitaj onamo, nigde nema rabota, samo pred kapiju jedni cepeni i neuhranjeni, nose nekakve table. Šta je ovo? Pa, kažu, ti si došo da tražiš rabotu, a oni logoraši ispred su ti naši bivši radnici, na koji smo dužni tri godine platu, a za doprinosi, zdravstveno i penziono, neka se obrate na Metuzalema.



-A imam jednu drugaricu, ćalac joj jedan diša u jaku državnu firmu, partijski funkcioner, znam ga još dete kad sam bio. Aj tamo će probam. Nađem ga u elitnu kafanu, jede sam šatobrijan za četri osobe. Dobar dan, dobar dan. Jel slobodno? Njam, mljac mljac, a čiv ti beše? Pa, ja sam, direktore, taj i taj, zaboravio si me kad sam bio malečak, sa ćerku ti sam školski drugar. Aha, i što onda? Pa ništa, nego reko, ako ima neka rabota…

-On se zadrgna, počna da se davi od zalče. Khhmm khhmm, kakva bre rabota, što ti umeš da radiš, ne znam što ću ni sa ovi moji sap’lci što su mi ostali na grbinu, još pa novu gologuziju da primam! Kakve kvalifikacije imaš, što ih sad zovu sivi? U koju si partiju? U nijednu, a? Ti si, je li, iznad gomile. Dobro, to nije ni tolko bitno, i ja sam promenio jedno deset stranke, a imaš li tri-četri iljade evra da mi daš na zajam, pa ozbiljno da razgovaramo od zaposlenje? Nemaš? A od školu što imaš? Aha, samo loše uspomene, kako su te tepala prosvetna lica. A umeš li nešto da sviriš, da duvaš u šupeljku, pa po svadbe nešto da pečališ? Ni to. E pa sinko, mogu ti reći da si izgubljen slučaj. Ajde sikter, ni buteljku vino mi ne vika, a došo si da tražiš rabotu; šato sam izeo, još brijan mi ostana, ne mi kvari merak. A to što si školski drugar sa ćerku mi, to ti je nizak udarac, i strašno mi zbog to zapištiše jajca. Ajde, begaj bre! Osoblje!



-I razvlači me mene obezbeđenje po onaj restoran, ja se derem – direktoree, će ti ga naturam sve što ti ide u prvi red na sa’ranu, a prvo ćerku ti! Izritaše me oni derepi iz obezbeđenje, iskoči modar, ali posle razmislim – pa, direktor me nauči! Vi’š, u svako zlo ima i nešto dobro. Učlanim se u tri partije što su u koaliciju na vlast, upišem „Fabus“, završim s prosek deset za šes’ meseca, indeks u džep, pa pravo u kafić, de ide moja školska drugarica, direktorovo ćere. Naravski, nađem je tamo, uzvrtim se oko nju kao komarac, i zbarim žensku. A nije ni bilo tolko teško, bila si je meraklika još u školski dani, kad pravismo jaribaš u hemijski kabinet, među menzure, epruvete, retorte i Bunzenove lampe. Cel Mendeljejev sistem smo prošli, element po element.

-I sve se podsetismo, podgrejasmo sarme, ozbiljna veza, ma pred ženidbu! Ali, ja još gol golča, bez rabotu! A osveta ti je, što kaže pesnik, sveto piće, bogom zakršćeno. I kad sve dođe do svadbu, ja kod direktora. U kancelariju ulazim, kucam s nogu, sednem preko puta njega, noge na astal. On kad me vide, ozari ga sunce jarko. Ooo, zete, dobrodošo, može li viski, može li jedna cigara, kubanska, ona što je Kubanke motaju među butke? Može. E tako, a sad, taste, ozbiljno da popričamo od rabotu. Ispunio sam svi uslovi što si od mene tražio – imam visoko obrazovanje, svirim, doduše ne u šupeljku nego na usnu armoniku, a imam i tri-četri iljade evra za zaposlenje, koje pare ti će mi daš, da se tvoje zlato ne muči i pati.

-Nema problema, zete, uštomeja se direktor, ali ne mogu baš da te zaposlim kod mene u firmu, jedno zbog sukoba interesa, drugo što je preduzeće propalo kao mudo kroz cepene gaće, pa ja će ostanem još samo malko dok ne pokradem i to što je ostalo. Nego, našo sam ti bolje radno mesto, u gradsku čistoću. Em je bolja plata, em si kvalifikovan – pa, izneo si mi đubre iz kuću!

Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



  • Ostavi komentar