-E jes, tako ti je… Što da ti pričam, brate, kad i sam sve znaš. Naši begav a naši gi mavav. I tako, prazničavo, otud-odovud nekakav praznik, verski li je, državni li je, to se više ne razlikuje. Na državni praznici crkveni čelnici i ostali jereji, na verski praznici stranački čelnici i… ostali jereji. Sve se to izmešalo, više ne znaš ko je svetovno, a ko duhovno lice; salepdžija za bozadžiju. Eto, to dovodi do nesporazuma – onomad sam na vladiku reko – zdravo živo, gradonačelniče, a na gradonačelnika – pomoz’ bog, preosvećeni. Oni me pogledaše, prekrstiše se, ne sećam se s koju ruku, izlazim iz crkvenu portu, Cigančiki naripaše na mene, čičoo, daj neki dinar, da si živ i zdrav, i da te služi tvrdokurica! Ja ih otreso, citu be, citu, i po put, do radnju, potikam negde pedeset dinara; ne sećam se baš najbolje, ali mislim da bilo u onaj bife, onu s’pku, ispred bakalnicu. A taman sam mislio da kupim jedan leb, a na akciju daju i kravajče pride. Ma nema, sve naopačke, a ja kontra!
-I, ništaa… Odem doma, žena i deca sede, na sofru trljanica, lučen gra’, neka riba (falim te bože i na mene je’mput riba da mi zakandi), svi se dizaju, celivaju me, dokle se žena mi, ama ko će drugi, ne seti – čekaj be, Badnji dan, a mi nemamo ni badnjak! Ama, što će ti, ženo, badnjak, dal’ si krštena, i tvoji i moji bili komunjare, vidiš li bre i leba da nema, a badnjak znaš li kolko košta, pita’ ja na centar – dvaes dinara! Odokle tolke pare?!
-U takvoga domaćina ti ga turim, razvika se moja zakonita, a ona kad se razvika, bolje mu je da se obesi kamen vodenični o vratu njegovu, i da se baci u dubine morske, kao onaj što je sablaznio onijeh malijeh, što kaže biblija. -A što mu pa na njega fali? Evo, pre neki dan, njegova krsna slava, pa gledam u portu ploče de je čukundeda mi uklesan, pravio srpsku crkvu još pod Turci, a ono porta puna s nekakvi džipovi sa zatamnjena stakla, s nekakve sačuvajmebože registracije, Srbi Vranjanci pravili crkvu pod tursku okupaciju, ali Tur… ovaj, Bošnjaci, opet se nekako navrteli tu. Odma’ sam napisao pismo na onoga Miću Bukvika, reko, u svečanom tonu, presedniče serbskoga entiteta, fala vi na prezentu, ali nemate li vi u taj vaš entitet popametnu rabotu, nego otuda da ni liferujete alu i vranu? To si i mi ovde imamo, napretek, a oni tamo neka opravljaju Bosnu i nekakvu čečeniju… čečaviju… ma, tako nešto beše. Znaš onu staru izreku – jebeš zemlju koja Bosne nema. Odgovara mi kabinet presednika Miće Bukvika – ba, jebeš Bosnu koja zemlje nema. A za buke možemo prićat, al ne bosanske; ima li tamo kod vas, preko Drine i naroćito J. Morave neka planina, ili brdo gdje ima bukava? Nema. Pa, tamo je gigant i tate!
-I tako me opraviše, i Bosna i Hercegovina, i Žbevac, i žena, i svi po red. Dobro, aj će idem po badnjak. Vozim nadole, nakud centar, ega je neka granjka pretekla, žena mi dade iz jastučnicu neki pedeset dinara, da isteramo red, ne li, kad počna nešto da mi vrti u želudac, zvuči nekako kao zaljubljena mačka. Počna da porevam, stana do prvu radnju, kupi kesicu sodu bikarbonu i pola kilo gaziranoga „knjaza“, popi, ma jok, vrti li vrti.
-Zakočim na sred ulicu, otvorim prozor, i zbogom dupe, odo ja na usta. Uooaaa! Uoooaaa! ali, nemam što ni da povratim, da mi l’kne, nego žuč, gorko pa kiselo, i vazdan me napinja, dijafragma mi dođe do grcman. Što ću, kude ću, zovem hitnu pomoć.
-Alo, otuda ljubazan ženski glas, dobro veče.
-Alooooo, uooaa, dobroo večee, uoooaaa!
-U čemu je problem, gospodine, skoncentrišite se, ne morate tako da urlate.
-Uooaaa, problem je što ispuštam dušu!
-Jel vi to, s oproštenjem, povraćate?
-Uooaaa, ma jok, bre, ja samo tako govorim, uooaa! Dolazite, ako za boga znajete, ja sam tu i tu!
-Dobro, samo ne vičite, niste vi jedini sad oko praznika koji govori tim jezikom, imamo više desetina slučajeva svake noći. Suvislo mi objasnite – kako povraćate, koja je boja vaše izlučevine?
-Uooaaa, zelenaa, zelenaa, sve žljučku isturi! Aman, će doodite li?!
-Polako, gospodine, kako to „zelena“. Moram da vam kažem da smo ovih dana imali više poziva od marsovaca, i drugih vanzemaljaca.
-Ama ženo, uooaaa, gušim see! Spasavajte redova Rajana, ako za boga znajete!
-Dobro, dobro, odmah dolazimo, samo mi još kažite – kakva vam je stolica?
-Uooaaa… što će ti to? Al kad baš oćeš da znaš – pa tako, drvena, tapacirana… Uoooaaa!!!