Tražili su šleper robe



Tate i bosovi odlučuju o svemu

Da je bilo nameštanja utakmica i čitavih prvenstava u regionu jugoistočne Srbije,  svi sadašnji i bivši fudbalski poslenici znaju. U svemu tome uloga “tate” je nemerljiva. A svi koji prate fudbal znaju o kome se radi.



– Mada su se utakmice nameštale na relaciji uprava, „bušenje“ sudija i igrača, “tata” je o svemu bio obavešten, davao je zeleno svetlo i dobijao svoj tal. “Mama” je znala da kada su pokloni u pitanju bude nezajažljiva. Pored zlata koje je obožavala, u sadejstvu sa tatom primala je sve što joj se ponudi. Navešću jedan bizaran slučaj kada su od jednog našeg kluba dobili na poklon od zlata do slika i kada je “gazda” tog kluba hteo da vidi do koje granice će ići njihova gramzivost. Utovario je njima i njihovim prijateljima prehrambenu kvarljivu robu koju ne mogu da pojedu godinu dana. Sa velikom zadovoljstvom su i to poneli. Kada se prvenstvo odrađuje, pored “tate” i “mame”, koja dolazi da se prošeta, obavezno se dovodi i jedan od glavnih iz jednog prestoničkog sportskog lista jer budući uspeh mora adekvatno da se medijski pokrije – kaže naš sagovornik, Dragan P., nekada  član uprave Dinama..

Tate i bosovi odlučuju o svemuIpak, “krupni” poslovi sa “tatom” i njegovom bulumentom, koja još uvek caruje u srpskom fudbalu, odigravala se preko papirologije nekoliko najmoćnijih vranjskih i bujanovačkih  preduzeća.



– Jedan od njih, glavni u srpskom fudbalu, imao je preduzeće za trgovinu svim i svačim. Ti famozni poslovi koji su obavljani preko preduzeća u kojima su velikog uticaja imali čelnici našeg kluba, donosio je veliku dobit svima koji su učestvovali u tim transakcijama. Naravno, čelnici su trebali da pokriju prvenstvo kako bi naš klub krenuo napred, ali nikome nije bilo do toga da klub krene prema rangu kome po potencijalu grada pripada, već je u pitanju bio lični intetres zbog pranja para – navodi naš sagovornik.

Kada su ti famozni poslovi bili u pitanju, opticaj robe je bio različit.

– Funcionisao je sistem prodaje i kupovine. Prodaja robe preduzeću fubalskog bosa je bila fiktivna, dakle roba se nije pojavljivala, knjižena je a bos ju je naplaćivao od određene firme iz Vranja. Kada je bos prodavao, roba je dolazila u firmu, velika količina, i to po desetostruko većoj ceni nego što je mogla da se nađe na slobodnom tržištu. Tu ogromnu razliku u novcu delili su glavni fudbalski bosovi, a svoj udeo imao je, znatno manji, ali dovoljan, lokalni posrednik koji je tada bio jedan od glavnih u vranjskom fudbalu. Ponekad, nije ni bio glavni, ali je dobijao instrukcije od ljudi koji su politički mogli kad god požele da mu odseku glavu. Izbora nije bilo, ili uzmi ili ostavi – sve! – priča naš sagovornik.

Kako je sve to izgledalo u praksi ispričao nam je jedan od fudbalskih čelnika u Vranju koji je nakon tog događaja pobegao iz fudbala glavom bez obzira.

– Otišao sam u sedište firme, u jedan naš veći grad, jer je bos tamo primao. Znao sam da radi mutne poslove sa mojim kolegama iz kluba koji su vodili najbolje vranjske firme. Bio sam direktor jedne ugledne firme, ali ne glavni, i čudilo me što me je pozvao. Mislio sam, onako naivan, da ću da avanzujem u Fudbaalskom savezu i da višak publiciteta, moćne veze i dodatak pristizanja love po raznim osnovama neće štetiti. Sve se odigralo kao u filmovima o Hari Poteru. Ulazim u dugačak, poluosvetljen hodnik, prolazim, neka jeza me hvata, onda nagla krivina i tapacirana vrata. Isped njih dvojica bilmeza, kratko ošišanih u crnim odeliima, belim košuljama i crnim kravatama, ala „maratonci“ koji nagoveštavaju počasan krug. Jedan me pita ko sam, ulazi unutra i najavljuje me. Otvaram vrata, prostorija ogromna, sto masivan, drven, dugačak desetak metara. U čelu sedi bos i pije viski. Daje mi znak da sednem prekoputa. Na razdaljini od desetak metara slušam šta priča. Ispred mene bila je čaša viskija sa bombonom. Hvali naš klub, naše čelnike, o meni sve najbolje, kao u stilu što da jednog dana i ja ne sednem u neku od vodećih stolica u Savezu. Onda prelazi na stvar jer ga čekaju druge mušterije. Traži, izričito, da mu uvalim jedan šleper robe fiktivno, da prođe preko papira, a on će se odužiti prvo meni, a onda i klubu. Na rastanku, kaže, ili šleper ili beži da te moje oči ne gledaju, a ako te se setim neće te biti više. Samrtnički znoj me izbija, viski ispijam naiskap, bombonu gutam, za malo da mi zastane u dušniku, izlazim i bežim. Hvatam prvi prolazni autobus i pravac Vranje. Negde oko Vladičinog Hana dolazim sebi i shvatam da su mi kola ostala parkirana u blizini firme fudbalskog bosa – priča direktor, naš sagovornik.

Da se tada o svemu znalo, o tome koja roba i koliko je otišlo kod bosova naš anonimni sagovornik u celoj ovoj priči govori o činjenici da su policija i tužilaštvo sve znali, ali ništa nije preduzimano zbog toga što su čitavo društvo, pa i policija i sudstvo kontrolisali svemoćni političari koji su se krili iza lažnog patriotizma i koji su se kasnije enormno obogatili.

Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



  • Ostavi komentar