Prsluče dva broja manje



BALI BEG: Poštovani, vidim da ste izuzetno ozbiljni, pa sam rešila da vam predočim problem mnogih žena u  našem Zbirištu, posebno onih u nezgodnim godinama.

Zovem se, za prijatelje Human, imam između 46 i 52 godine i osim što me ponekad probada iznad desnog rebra i što mi pljuvačke žlezde više luče, drugo je sve u redu. Desi se, doduše, na promenu vremena da osetim da mi burgija u zglobovima, a pred grmljavinu približe mi se donji i gornji pritisak, pa se zanosim kao zaklana kokoška. Inače, nikad se bolje nisam osećala, a pokazatelj za to je da sam se nenormalno navukla na Bali bega. Ćerka mi je bila ubeđena da će to biti na Sulejmana, Ibra’im pašu ili Zumbul agu. Ali, jok, samo je Bali beg, kao pravi Begler beg, mogao da me navuče da ne propustim ni minut reklame u vreme serije. Pitam ćerku, kako ću bez njega do septembra kada se nastavlja serija, a ona se krsti i viče: „A, mori, mamo, Bali beg ima dvaesosam godine, liči li ti? Ja sam dve godine postara, pa me sram“. Nastade rasprava. „Ćerko da l’ od sramuvanje da l’ od nešto drugo, 30 godine će ubutaš u guzicu, a ne se udade. U moje vreme na te godine, tatko i majka bi mi nabavili dve tri mačke da se zanimam, a sa udajom bi bilo svršeno. Bila bi’ do veka služavka u kuću. Ja, mori, kad gledam Bali bega uđem u seriju, u 16. vek, opustim se i zamišljam da sam u haremu, i to najlepša“.



Ćerka se naljuti, kaže da sam u „lude godine“ i Bog neka je na pomoći mom mužu Slobodanu Pizdeku, zastavniku u penziji, koji po ceo dan igra karte sa komšijom, a uveče trči u kladionicu da uplati tiket i viče: „Ako sad ne dobijem na Ruse kad ću“.

Iskreno ću da vam se poverim – nisam u nikakve lude godine. Šta mi fali, jedva navučem suknju, pet prsta iznad kolena, stegnem dupe s mider, obučem prsluče dva broja manje; skroz me prežili, ama ne marim, raskopčam dva tri dugmeta na košuljicu koja preti da me razotkrije, pa da vidiš. Popnem se na štikle „petnaestice“, pa krenem da štrikam ulicama. Vidim kako me muški gledaju, čujem i po koji zvižuk u osam.  Čarape su mi na romboidne kocke, nokti izlakirani u dve boje. „Kese“ oko očiju pokrivene naočarima za sunce !!!!!!!„Gucci“, a podbradak se gubi u laganoj marami na cvetne dezene. Nema dana da mi direktor ne kaže: „Izgledaš kao devojče. Ove mlade, ne mogu na stupku da ti nagaze“. A meni milo, će se upišam… Kad on nešto kaže znaš da vredi jer ima u glavi dugoročne planove. Inače, radi se o ozbiljnom čoveku u godinama, koji ima četvoro unučadi. Nisam zahtevna u komplimentima, meni je dovoljno da primete da izgledam kao dve devojčure, studentkinje u Niš, od po 23 do 25 godine.



Nego da se vratim na ono što me tera na razmišljanje, na Bali bega. Vi možete da mi pomognete bez obzira što ne gledate u pasulj „tetovac“ niti u tarot karte“.

Odmah smo uputili brzojav:

„Naravno da mi pomažemo zato što prvo gledamo u čaše sa rakijom, vinom i pivom jer se tu u magli najbolje vidi i razaznaje ljudska sudbina. Vaša hrabrost da uđete u srž problema omogućiće brojnim lepoticama u klimaksu, koje nemaju hrabrost da nam se obrate, da ga reše na veliko zadovoljstvo.

Dakle, osamite se u zaključanu sobu, dva do tri puta dnevno,  zavisi od potrebe. Skinite se goli. Uđite u 16. vek i opčinite Bali bega. Sami izrežirajte jednu jedinu scenu, u kojoj se Bali beg stalno navlači na vas. Sa zadovoljstvom ćete dočekati septembar“. 

DjOVANI: Mile Djovani, mladi čovek iz Neradovca (nažalost, nije naveo Donjeg ili Gornjeg), piše nam da je na prekretnici: da li da upiše večernju tehničku školu, odsek motorista komjuterista, ili da zajebe sve i nastavi da pije pivo ispred prodavnice i ponekad pretera kao skoro kad behu najvažniji seoski praznici: „Vartolome’ protiv gromovi“ i „German protiv poganci“.

„Školu, ako me puste će završim; telci, jaganjci i jarići nemam, u mojoj familiji nismo ih videli još od kako nam je deda umro. Tata moj, sve što je mogao prodao je za čašicu rakije, jedino ostade zemlja ziratna koju je psovao i kleo jer ju je deda za života preneo na mene kad je video sa kakvim budalama ima posla. Išao sam u seosku školu, brao pečurke i borovnice u planine, na kog treba, i vrlo dobro sam položio od prvog do osmog razreda. Jedino sam ponavljao u sedmom i osmom razredu, tada sam počeo da jurim jedno devojče, iz naselje Palestina, što je  bilo mnogo ubavo, al nakurvičavo. Ipak, sve se završilo dobro posle jedne pijanke na tatu mog, kada smo se dokačili sa motke, da se raspravimo ko koga ‘rani. Dobro tepanje vrati čoveka na  pravi put, govorili su naši stari. Tako je bilo i sa nama. Sa školom još nisam načisto, zato vam i pišem“

Djovani, brate, vidi se da voliš školu, ali mi ti savetujemo i tražimo od tebe, da uzmeš motiku, da spremiš zemlju za papriku, da se sa školu ne zajebavaš nego da trčiš na pijac da prodavaš. Od školu, Djovani, nema koris, evo ti primer, Boris. On je štampu prodavao i tako se obrazovao, a Toma je grobarski zanat izučio, i za to je trebalo takav da se rodi, kako bi zemlju mogao da vodi.

I naravno, nastavi da piješ pivo.

Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



  • Ostavi komentar