Leptirak između neba i zemlje



Zagonetna južnjačka emocija: surdulički ansambl u Kuli

Borisav  STANKOVIĆ: “KOŠTANA“ (komad iz vranjskog života s pevanjem); režija: Dragan STANKOVIĆ; izvođenje ansambla Amaterskog pozorišta „BARJA“ –Surdulički kulturni centar, izveden na 54. Festivalu amaterskih pozorišta Srbije u Kuli 23. juna



 



Zagonetna južnjačka emocija: surdulički ansambl u KuliKada „Koštanu“, to delo iz srpske dramske/književne baštine, za koje se bez ikakvog dvoumljenja može reći da je od samog objavljavanja a potom i prvih scenskih izvođenja, bilo, a tako i danas ostalo, na pravi način IZNUTRA nepročitano, nesagledano, kada je, dakle, na scenu postavljaju i „prizemljuju“ ljudi iz piščevog zavičaja, koji na sebi svojstven način, uvek drukčije od drugih/onih sa strane,  koji bi u to podražavanjem Vranjanaca, pesmom i igrom, ma kako znalačkom, podražavanjem „da se udenu“, ali svu tu strast i sva ta ushićenja i „žal za mlados“, jednostavno, ne mogu do kraja, bez ostatka da iznedre, uvek valja očekivati nenadanost. Takođe, na Borin način, uvek valja očekivati  i onu vranjansku/južnjačku, teško do kraja shvatljivu, krajnje zagonetnu emotivnost, drukčiji jezik, drukčiju boju glasa kojom se odaje ono što samo srce pamti i što nije moglo u sebi duša da smiri, da skrije. S takvim osećanjem smo iščekivali „Koštanu“ u režiji vranjanskog glumca Dragana Stankovića i u izvođenju autentičnih južnjaka- amatera iz Surdulice.

Reditelj se opredelio za klasičnu postavku ne rizikujući da slobodnijim pristupom,  bilo o kom segmentu predstave da je reč, u pitanje dovede piščevu zamisao da kolažom od ispovednih monologa, onih, doista, neprebolnih i iznjedrenih s dna duše, uobliči dramu nesrećne devojke i strahotnog a neprebolnog derta svih onih u nju zagledanih, opsednutih njenom zanosnom lepotom, njenim stasom i glasom, drama strastvenika a volšebnika Koštaninom mladošću izazvanih na priznanje o svojoj nesreći, pa sve zbore o promašenosti, o svom neizbežnom udesu, o zaludnosti sticanja imetka… Svi su pred Koštanom  gubitnici sa neostvarenim snom, onog sna bez ljubavi i slobode u izboru uvek tako bolno, pa i tragično nedostižnog.

Iako je uloga Koštane poverena mladoj i bez glumačkog iskustva, no,  očito je, veoma  talentovanoj, na samo za vranjansku pesmu i igru, Ivani Stojanović, ova glumačka kreacija je takva da smo i njome pomalo iznenađeni. Umesto onog u igri Koštane tako strasnog, vrcavog, lepršavog, onog što muško raspamećuje čim scenom zakorači, pred nama je zbunjeno, uplašeno, ustreptalo devojče, leptirak koji se našao pred jarkom svetlošću, čisto do bola, stvorenje nespremno za slobodan let, a neprestano na putu do onog čega se najviše plaši i što je izvesno, što je unapred usudno, sudbinski zadato, što drukčije nikad ne može da bude…Pri rastu do ostvarenja ovakvo složenog lika, a za šta ima talenta i čemu reditelj u predstavi daje neograničen prostor, obilje mogućnosti, Ivani Stojanović je nova Koštana i te kako dostižna. Nedostaje joj, kao i većini mlađih članova ovog glumačkog ansambla, glumačko iskustvo i veće, trajnije samopouzdanje, vera da je Koštana baš ono što je u njoj samoj, što u sebi srcem/emocijom u vlastitoj slobodi (svojim životom) prepoznaje.

 I u ovoj postavci „Koštane“ dominantni su, vladajući likovi Mitketa i Hadži Tome, u izuzetno dobrom, iskustvenom, a u pogledu snažne emocije i u znalački prepoznatnom onog „drugog u sebi“ ( onom čiji mu je ne samo lik, nego i stvarnosni udes poveren), u bezostatnom doživljaju/tumačenju vrasnih glumaca, pravih posvećenika scenske umetnosti, Dragana Stankovića (Mitke) i Miodraga Markovića (Hadži Toma). Zahvaljući upravo snazi njihovog glumačkog dara i bogatog iskustva, nadasve, toj vranjanskog, uvek tako zagonetnoj, ma, i nedokučivoj emotivnosti, koja se ne da ni rečima do kraja razotkriti, jer uvek nedostaje ona mesečina i u njoj osećaj beznadežnosti, predstava „Koštana“ u izvođenju amatera iz Surdulice takva je da i ovovremenom gledaocu/slušaocu, u tami  samo prividno od zla skrivenog, izaziva prisno saosećanje. Tako prisno i duboko da se čini kao da je i sam, tokom igre i krika/žala za mladost, u samom središtu tog vranjansklog ambijenta, „slike čežnje i strasti“ I čini se da vreme Borinih starih dana, s tako dočaranom scenskom bliskošću baš i nije tako daleko. Duboko doživljen ljudski, Koštanin, Mitketov i Hadži Tomin udes, rarazajući karasevdah, onaj što biva kad „za mladost srce gine i vene“, sva ta žalna pesma izazvana zatomljenim krikom, skrivenom suzom,  jadom i gorčinom sa izvorom u osećanju/priznanju istine da je „ i ceo vek plakanje“, bolna čežnja i večna, strašću neugašena žeđ a biti takav kraj izvora, „More, na sred sela šarena česma…“, sve to čini da po završetku predstave i sami tegobni osećamo koliko je „zemlja tvrda, a nebo visoko“.

Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



  • Ostavi komentar