Nekretnine bez rama



Čije je zajedničko: soliter B, Ispunjavamo sve obaveze: Zoran Petrušijević i Svetislav Slavković

Stanari tri solitera u centru grada, „B“, „C“ i „D“, tužili su šest vranjskih slikara, čiji su ateljei u zajedničkim prostorijama u pomenutim zgradama



 



Čije je zajedničko: soliter B– Kome mi ovde smetamo – retorički se pita Zoran Petrušijević ZOP, magistar slikarstva iz Vranja – nismo mi bilo ko, već ljudi koji stvaraju, koji oblikuju kulturni milje grada.

– Niko slikare neće da seli – kaže, s druge strane, Branislav Antonijević, predsednik Kućnog saveta slitera „C“– već jednostavno hoćemo da se utvrdi ko je titular svojine nad zajedničkim prostorijama solitera.

Stvar je došla i do suda; naime, stanari tri solitera u centru grada, „B“, „C“ i „D“, tuže šest vranjskih slikara koji u potkrovljima pomenutih zgrada imaju ateljea. U sporu sa stanarima su Zoran i Ljiljana Petrušijević, Jovica Dejanović, Miodrag Stanković Dage, Miomir Jovanović Micko, Svetislav Slavković Kajzer i Vlastimir Stojanović Dubnički.

KUĆNI RED

Priča počinje daleke 1987. godine, kada je tadašnji IO SIZ-a kulture, na svojoj sednici od 12. januara doneo odluku o ustupanju na korišćenje ateljea nabrojanim vranjskim slikarima. To je potvrđeno 8. januara 1992, kada je na osnovu naloga sekretara Opštinske uprave, tročlana komisija sačinila Zapisnik o primopredaji poslovnog prostora između Opštinske uprave, koja je od preduzeća „Novi dom“ preuzela poslovni prostor, u koji, pod tačkama 22 i 23 spada i poslovni prostor koji koriste pod zakup likovni umetnici, a na osnovu ugovora sklopljenog sa Fondom za kulturu broj 156, od 31. decembra 1990, na neodređeno vreme. Tada još živa „Novogradnja“ adaptirala je prostore za ateljea, većim delom o trošku slikara, manjim o trošku muzeja, slikari su se uselili i počeli sa radom.

U međuvremenu, Opština je sada sporna ateljea ustupila na staranje Narodnom muzeju u Vranju, koji je sa slikarima, na svakih pet godina, obnavljao ugovore. Po ugovoru, zakupac ima pravo da ovaj poslovni prostor koristi isključivo za atelje, te ga u druge svrhe ne može koristiti. Dalje, zakupac je u obavezi da godišnje ustupi u trajno vlasništvo zakupodavcu (Narodnom muzeju) po jedno umetničko platno, po izboru komisije muzeja, da učestvuje na likovnim izložbama koje organizuje muzej, da u periodu od pet godina pripremi jednu samostalnu izložbu, te da poštuje kućni red zgrade u kojoj je atelje. Član 5, takođe, obavezuje zakupca da sve obaveze u pogledu korišćenja zajedničkih prostorija, lifta, stepeničkog svetla, PTT troškova, električne energije, grejanja i ostalih režijskih troškova izmiruju na vreme.

Ali, tokom burnih devedesetih stvari su se menjale. Naime, kada se ta mogućnost zakonski ukazala, svi stanari solitera otkupili su stanove, i zgrade su postale pravna lica, sa svojim organima upravljanja – Skupštinom stanara kao najvišim telom, i njenom „vladom“ – Kućnim savetom. Sada se postavilo pitanje – čiji su ateljei?

NIŠTA LIČNO

– Do otkupa naših stanova – kaže Antonijević – mi smo bili korisnici, kao i oni, ali sada smo mi vlasnici, od ulaza do krova, uključujući i zajedničke prostorije, koje sada slikari koriste. Te su prostorije namenski građene, kao vešeraj, sušionica, prostorije za održavanje sastanaka Skupštine stanara i Kućnog saveta, za razne društvene aktivnosti, kao stan za domara; i taj zajednički prostor je dat vlasnicima, bez prava da ga bilo kako otuđe, ili njime raspolažu.

Ispunjavamo sve obaveze: Zoran Petrušijević i Svetislav SlavkovićAntonijević se vraća u vreme, kada su sadašnji vlasnici bili korisnici, i kada je, kaže, „neko uradio to što je uradio, a sada i mi i naše buduće generacije to moraju da ispravljaju“.

– U ovome nema ničeg ličnog. Predlagao sam, da do svega ovoga ne bi došlo, da ljudski prevaziđemo ono što je bilo u socijalističkom vremenu. I predlagali smo da se napravi ugovor o korišćenju tih prostorija. Uzurpiranje nije moglo ni kada smo bili korisnici, a kamoli sada, kada smo vlasnici. Uvek nam je odgovarano – to nije vaše, to je opštinsko. Kako može da bude opštinsko, kad nema ni jedan zakonski osnov za tako nešto? A još manje da opština može to da daje muzeju!

Antonijević se poziva i na projektnu dokumentaciju, kaže da onaj ko je projektovao zgrade, u tom prostoru nije predvideo ateljea.

Uglavnom, sve je na sudu, angažovani su veštaci, i čeka se rasplet.

U odgovoru na tužbu, muzej ističe da navodi nisu potkrepljeni dokazima, jer tužilac traži iseljenje, a prethodno je pitanje u pogledu aktivne legitimacije za utuženje – upravo pitanje svojine. Otuda ističu i nedostatak pasivne legitimacije muzeja, jer on nije vlasnik spornog prostora, te smatraju da tužilac treba da povuče tužbu prema muzeju, i usmeri je prema Republici Srbiji u smislu Zakona o sredstvima u svojini RS, kao titularu svojine.

SLIKARI K’O SLIKARI

A šta sa slikarima? Slikari k’o slikari, usredsređeni na svoj svet boja i platna: jedni nemaju pojma o čemu se radi, drugi neće da se u te prozaične stvari petljaju, pa angažuju advokate (vidi okvir), treći se ni ne javljaju na telefonske pozive.

– Naravno da osporavam tužbeni zahtev – kaže Zoran Petrušijević – jer nisam učinio ništa protivzakonito. Sporne prostorije koristim kao slikarski atelje po Ugovoru o zakupu, koji je zaključen između Narodnog muzeja kao zakupodavca, i mene kao zakupca. Sve obaveze iz ugovora, kako prema stanarima, tako i prema muzeju, redovno ispunjavam. Inače, u ovom prostoru se nalazim od 1985. godine, po odluci tadašnjeg SIZ-a kulture. Prvi moj ugovor sa muzejom sklopljen je 18. aprila 1995, i od tada do danas se obnavlja. A muzej se kao zakupodavac pojavljuje na osnovu odluke Gradskog veća.

– Obišli smo, sa našim slikama, pola sveta – kaže Svetislav Slavković – svugde proneli ime Vranja, naše su slike po najvećim svetskim galerijama, a sad stanari hoće da nas isele iz ateljea u kojima ih stvaramo. I to zašto? Radi neke bedne kirije koja, kad se podeli sa pedesetak stanova, koliko ih ima u svakom soliteru, neće iznositi ni pet evra po stanaru. Kažu stanari – pa vi zarađujete velike pare, a radite u našem! Šta, valjda bi trebalo svi zajedno da slikamo, pa da delimo? Pa meni je taj atelje dodeljen od nadležnih organa da u njemu stvaram, a pošto imam status slobodnog umetnika, ja od toga i živim! Osim toga, moja dela po slovu ugovora ostaju Gradu, kao javno dobro. U stambenim zgradama imate i stomatološke ordinacije, advokatske kancelarije, arhitektonska studija, što ne jure njih, nego slikare? A ono što ni stanari ne osporavaju, to je da slikari sve svoje obaveze u smislu zajedničkih režijskih troškova redovno ispunjavaju.

(KOMPLETAN TESKT PROČITAJTE U ŠTAMPANOM IZDANjU)

Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



  • Ostavi komentar