Ovih dana po drugi put sam pokušao da za jednu medijsku kuću završim novinarski posao sa Gradskom upravom, odnosno da „zakrpim“ prilog kojim je trebalo pohvaliti (ponavljam, pohvaliti) rad jedne službe.
Pitate se zašto smo kuća za koju honorarno radim i ja dva puta morali da trošimo resurse koji su nam dati na raspolaganje?
Kad smo načelnicu GU po drugi put – da ne pričam šta je bilo prvi put – zamolili da odobri zaposlenima da govore o tome kako i šta rade na korist građana, rekla nam je da žuri na sastanak, a da mi slobodno odemo i pitamo šta nas interesuje. Zaposleni, međutim, ni mukajet. Kao, oće oni da pričaju, ama ne mogu bez odobrenja. Onda opet zovemo načelnicu, koja kaže šta nam može i tome slično, kao da smo s Marsa pali. Sve u svemu, novinarska ekipa iz Beograda je, u dva navrata, prešla ukupno 1.500 kilometara, a posao jedva da je završila.
Ne, nema tu zle volje. U pitanju je običan strah koji politička elita decenijama brižljivo neguje kod svojih nameštenika, kojima pruža ugodnost za lojalnost. A lojalnost znači pre svega ćutanje. Tu ne može da se pogreši.
U čemu je onda poenta? U tome da će načelnica, kako čujem, ostati u fotelji, jer, kažu političari, dobro radi svoj posao. Vama prepuštam odgovor na pitanje šta će biti kada pokušamo da pravimo kritički prilog i zatražimo od nje da brani svoje postupke.
Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.