Lično, tiho, melanholično



Galerija Narodnog muzeja Vranje: Ivan Miladinović – „Grafika/Ekslibris“



 



PROFIL
Ivan Miladinović rođen je 1971. godine u Leskovcu. Diplomirao je na Fakultetu primenjenih umetnosti u Beogradu, na Odseku za grafiku knjige. Bavi se grafikom na tradicionalan način koristeći klasične tehnike ručne duboke štampe.  Ima četiri samostalne izložbe grafika, a dobitnik je najprestižnijih priznanja na međunarodnim izložbama grafike. Živi i radi u Beogradu.

Granice grafike, kaže Vladimir Ranković, profesor grafike na Likovnoj akademiji u Kragujevcu, u prikazu izložbe grafika „Ekslibris“, autora Ivana Miladinovića, postavljene u Galeriji Narodnog muzeja Vranje, kao gotovo nijedne forme umetničke prakse, zamagljene su i nejasne, a ipak sa ogromnom strašću sačuvane. Grafika svakako jeste umetnost multioriginala, ali način na koji se dolazi do postojanja više primeraka podeliće prečesto čak i autore na one koji veruju da nešto jeste grafika i one koji tvrde suprotno.

-Pronašavši svoju poziciju – nastavlja Ranković – u samome centru ogromnog polja grafike, daleko od svake granice, i opredelivši se za vekovima stare tehnike, da kroz njih ispolji sebe, Ivan Miladinović je dopustio da njegovi radovi vrlo lako budu svrstani u određenu kategoriju, i da se zbog toga suoče sa neminovnošću poređenja sa svim tim vekovima umetničkog rada. Ali ne, jer to nikako i nije moguće, da izbegnu poređenje sa onim delima koja nastaju kad i njegova, bila opšteprihvaćena kao grafike ili ne.

Našavši se tako na vetrometini, Ivan Miladinović je izabrao najteži put kojim umetnik danas može poći. Poput naučnika predan izučavanju mogućnosti tehnika bakropisa, bakroreza, suve igle i mecotinte, Ivan Miladinović je time samo omogućio sebi kao umetniku da se upusti u avanturu stvaranja.

PO IVICI OPASNOSTI
Likovno kazivanje Ivana Miladinovića – kaže Ivanov profesor Bogdan Kršić – kreće se po ivici mnogih opasnosti. Ali te opasnosti on uspeva da izbegne suverenim crtežom, visokim dometima u realizaciji i prefinjenim estetskim stavom.

-Ivanove grafike – kaže Ranković – nikako nisu refleksije davno prošlih vremena već slike sadašnjeg trenutka, lične, tihe i melanholične. Čak i kada pojavni nivo sugeriše da Ivan Miladinović progovara o istoriji, onda kada koristi univerzalne, svakome poznate simbole ili kada utemeljenje za svoj rad pronalazi u literaturi – ne mogu a da se ne setim meni jednog od najdražih Ivanovih radova, ekslibrisa Benoa Žinoa inspirisanog Orvelovom „Životinjskom farmom“ – on otkriva sebe, sopstvene nemire, pronalazi tragove koje događaji oko njega ostavljaju… I beleži ih – iscrtava, ecuje, gravira… i na kraju – otiskuje. Oslobađa ih i oslobađa ih se.

U sopstvenom međuprostoru i međuvremenu Ivan Miladinović je pronašao izvor svoje umetnosti. Njegova dela, u neskladu sa nevelikim formatom – veličanstvena, to jesu jer su i lična i univerzalna.

BEZVREMEN NAČIN
Ono što bi mi moglo pomoći – reminiscencija Vladimira Rankovića – da govorim o Ivanu i njegovom radu, godine prijateljstva i to što mi je u rukama bilo mnogo njegovih grafika, uz ogromnu sreću da vidim i ne malo probnih otisaka, ujedno i odmaže brišući distancu neophodnu za objektivno sagledavanje. Ipak, sa sigurnošću se mogu pouzdati u sećanja na negdašnje studentske razgovore o umetnosti; danas, petnaest godina godina kasnije, još čvršće verujem da je to tako.
-Kao potvrdu ovoga – kaže Ranković – parafraziraću dva relevantna izvora: italijanski istoričar umetnosti Enco di Martino kaže da „umetnik živi u svom vremenu, a njegovo stvaralaštvo o tom vremenu, o umetniku samome, pripoveda na bezvremen način“. I teško da ću naći bolje reči od onih koje je upotrebio hrvatski grafičar Frane Paro govoreći o najvišim dometima umetnosti grafike – „svaki detalj takvog dela zrači intenzitetom volje autora“. A ne znam da li se na ičiji rad te reči mogu odnositi više nego na rad Ivana Miladinovića“.

Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



  • Ostavi komentar