Suze Tome Kara-Stajića



Plač i zapomaganje: staro Vranje, Surovi okupatori: Vranje, 1916.

Samo onaj, koji je imao tu nesreću da se zateče u Vranju, prilikom dolaska Bugara, može da pojmi sve strahote i užase kojima je naš živalj tom prilikom bio izložen od strane bugarskih vlasti.



Tako, odmah po dolasku Bugara u Vranje, najstrože naredbe, pod pretnjom smrti, izdavane su stanovništvu: da se odmah i bez ikakvog izgovora svaki lično prijavi komandantu mesta i da sobom ponese sve što ima od oružja i druge ma kakve vojne opreme. Odmah su zadržani kao taoci i docnije i poubijeni, – oni najugledniji građani: predsednik suda Djurđević, predsednik opštine Zafirović, sudija Mikić, pop Cene, trgovci: Antić, Mihailović, Voja Bunuševac, Rista Kalašče i dr. i zatim naređen opšti i strog pretres stanova, dućana i ostalih srpskih zgrada.

Koliki je strah i trepet zbog ovih naredaba zavladao bio među stanovništvom, dovoljno je napomenuti da su i iznemogli starci i starice lično išli da se prijave bugarskom komandantu, a bilo je slučajeva da su čak na nosilima i teški bolesnici nošeni u bugarsko „Komandantstvo“, koje je zahtevalo da se prestavi lično svaka živa duša, bez obzira na stanje u kakvom se ona bude nalazila. 



Plač i zapomaganje: staro VranjeKada beše pokupljeno sve što se našlo od stvari i hrane, onda otpoče posvednevno saslušavanje i hapšenje, i to ne samo muških, već i ženskih, pa i dece. Posle kratkog vremena otpoče i ono čuveno „interniranje“ najuglednijih građana. Kome nije poznata ona jezovita povorka vezanih predsednika sudova i opština, sudija, sveštenika, učitelja, trgovaca i drugih vranjskih mučenika, koje su bugarski vojnici pri sprovodu u Sofiju, kao marvu gonili ispred sebe, tukli žilama, pa čak probadali bajonetima i premlaćivali one koji su, usled iznemoglosti i gladi, izostajali ili padali na putu?! Apsolutno ni jedan od ovih naših mučenika nije stigao živ do Sofije, jer su svi oni, koji ne behu na putu premlaćeni, – zaklani u Surdulici i svi zatrpani u jednu rupu, odakle su im docnije psi razneli kosti po surduličkim poljima i jarugama; što je sve, kao i druga mnogobrojna užasna zverstva, utrdila i objavila Međunardna komisija.

Ono, pak, srpsko stanovništvo, koje je posle ovoga tamanjenja preostalo u varoši, beše stavljeno van zakona i zaštite; jer, kako bugarski vojnici, tako i njihove starešine i činovnici, upadali su i danju i noću po kućama i otimali, pljačkali i vršili najveća nasilja nad preplašenom i nejakom čeljadi, što je izazvalo gnušanje i čuđenje čak i kod nemačkih oficira, koji nisu mogli da pojme takvo bugarsko postupanje prema ovom stanovništvu, koje su oni, Bugari, smatrali, i po celom svetu neprestano tvrdili: da je ono od pamtiveka njihovo – bugarsko!

I ovde je Naša Nana, kao i ono nekada, za vreme arnautskog nasilja, pokazala vanrednu odvažnost i samopregorenje u odbrani života i ono malo preostale hrane, odela i pokućanstva i time spasla od očigledne propasti kako sebe tako i svoju snahu i unuku. Tako, ona je i danju i noću, na smenu, sa svojom snahom i unukom čuvala stražu; i, kad, jedne noći, bugarska dva vojnika upadoše u dvorište, preskočivši kućnu ogradu u cilju pljačkanja, Naša Nana je neustrašivo ciknula na one razbojnike, i kao strela odjurila u pomoć u susednu kuću, u kojoj je srećom, stanovao jedan duševan nemački oficir, koji je, na njeno očajno zapomaganje, odmah dojurio i oterao bugarske napadače, nedavši im ništa da sobom odnesu, niti da im kakvo drugo zlo učine. Ohrabreni ovolikom dobrotom ovog nemačkog oficira, Naša Nana ode sutra dan da mu zahvali, i tada mu ispriča: kako im je jedan bugarski  oficir uzeo bio njivu i baštu sa voćnjakom, pod uslovom: da im polovinu prihoda daje, ali da nije hteo da održi reč, već im je, – kad su ga molili da im, ma i najmanju količinu prihoda da, kako ne bi pomrli od gladi, – pretio tučom i hapšenjem. Ona je ovog nemačkog oficira molila da se za ovu stvar zauzme preko nemačke komande i time ih spase od neizbežne propasti.

I zaista ne prođe dugo vreme, a Nanu pozvaše u bugarsko „Komandantstvo“ i saopštiše joj, da je pomenuto imanje rekvirirano za potrebe nemačke komande, pod istim uslovima, rekavši joj da će joj se docnije dati naknada za dosadašnje uživanje ovog imanja od strane bugarske vlasti.

Ali, avaj! Baš ovaj korak Nanin, u mal’ te nije stao života njene snahe i unuke! Jer, kad jednoga pazarnog dana one izađoše na pijac da kupe malo životnih namirnica, – kao divlja zver nasrnu na njih onaj bugarski oficir koji je ranije držao ovo njihovo imanje, i odmah naredi dvojici bugarskih žandarma da odvuku u „Komandanstvo“ ove žene, koje su se, veli, drznule da ga ćušnu i „sas preziratelen pogled pulile (ćukš bre!) i taka, veli, uvredili čast na jednoga oficirina ot carsko-blgarska nepobednata armija“…

Surovi okupatori: Vranje, 1916.Kao pobesneli zverovi, žandarmi zgrabiše snahu Naninu – a unuka se za čas izgubi u gomilu i otrča u nemačku Komandu za pomoć – i odvukoše je kroz čaršiju u bugarsko Komandantstvo, i tu zatvoriše u najgoru ćeliju. Usled njenog plača i zapomaganja pri sprovodu, sva se skoro, varoš uzbuni i pojuri ka nemačkoj Komanadi tražeći zaštite od ovog nečuvenog bugarskog nasilja, koje se vrši nad nevinim srpskim življem. Uskoro za tim stiže unuka Nanina u bugarsko „Komandantstvo“, sa jednim nemačkim oficirom i lekarom, jer je znala da će joj mati od silnog uzbuđenja i zlostavljanja sigurno pasti u bolest ili bar u nesvest, pošto se ona i inače još nije bila potpuno oporavila od dugotrajne bolesti.  Jedva je nemački oficir uspeo da sa lekarom poseti ovu „srbomansku buntovnicu“ . kako ju je „uvređeni“ oficir predstavio komandantu bugarskom – koja je, zaista, skoro polumrtva, ležala u ćeliji; pa pošto se posle ukazane joj pomoći malo oporavila, – na veliko navaljivanje ovog nemačkog oficira, – puštena je iz zatvora još iste večeri. A da joj nije lekar odmah ukazao pomoć i da je morala prenoćiti u zagušljivoj ćeliji, sigurno bi osvanula mrtva, kao što je to bilo u bezbroj slučajeva, a kad bi porodica sutra dan potražila i pitala: šta je sa pritvorenim licem, bugarske bi vlasti bezočno lagale: da je otpraćena u Sofiju ili u kakvo drugo mesto radi interniranja!…

Pored, tako reći, svakodnevnog iznenadnog upada u kuće i dućane, vršenja pretresa i bezrazložnog zivkanja u bugarsko „Komandantstvo“, srpsko je stanovništvo kinjeno i time, što je često pozivano na neke bugarske zabave i „večerinke“, sa kojih nijedno pozvano lice nije smelo izostati; u protivnom odmah bi se uzimalo na odgovor, kažnjavalo za nepoštovanje bugarskih vlasti, i u ponovnom slučaju odvođeno u „internaciju“, odakle se niko živi do sad nije vratio svojoj kući.

Pa i Naša Nana, kadgod sirota nije mogla da pribavi lekarsko uverenje o bolesti koga člana porodice, morala je, sa svojom snajom i unukom, da ode na zabavu, i tamo, sa puno bola i gorčine u duši, da posmatraju divljačka ponašanja bugarskih oficira i činovnika, i da slušaju, za ovakve skupove naročito spremljene odvratne govore i deklamacije protivu Srbije i srpske vojske, a samo kujući u zvezde bugarsko „carstvo“ i bugarsku herojsku „osloboditeljsku“ vojsku.

Koliko je tada bezobziran i svirep bio bugarski komandant mesta u kinjenju svojih pozvanih gostiju, dovoljno je napomenuti, da je primoravao da igra i onog, koji je zbog smrtnog slučaja u porodici, bio u dubokoj žalosti. A jednom nam prilikom naredio bio, da se silom dovuče na „zabavu“ i 96-togodišnji starac, čuveni Toma Kara-Stajić, zahtevajući od njega da se popne na sto da pozdravi goste i da im kaže: kako su ovi krajevi od uvek bili bugarski i da bugarske vlasti i bugarsku vojsku treba da smatraju kao svoje osloboditelje, a da od Srbije, koja i ne postoji više, ništa i ne očekuju.

I, uprkos najenergičnijim navaljivanjima i pretnjama bugarskog komandanta, ovaj uvaženi starac nije hteo da se odazove želji komandantovoj, već mu, gušeći se u suzama, tada odlučno reče: „Gospodine, bolje me ubi, a ne mi traži toj da činim, i pod moju starost, i s jednu mogu već u grob, da iznosim toliki sram na moja četiri sina, i ti znaš da su sva četvorica srpski oficiri i još živi i zdravi na solunski front“.

Komandant, zbunjen ovim rečima, naredi da starca odmah odevedu doma, jer se, veli, vidi da je jako umno oboleo.

Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



  • Ostavi komentar