Već pet godina radim u Zoo vrtu. To je za mene slika idealnog društva. Za razliku od spoljašnjeg sveta, ovde majmuni ne jure preko zebre da bi oduševili ćurke i da bi ih stavili u mečku. Ovde su sve zveri baš tamo gde treba da budu. Iza rešetaka. Bez prava na elektronsku narukvicu ili status svedoka saradnika.
Ipak, pre nekoliko dana naša mala harmonija bila je narušena. Dovezao sam toga jutra uobičajena kolica sa hranom, pobacao im doručak i zapalio cigaretu. Uznemirila me je tišina. Čeljusti zveri nisu uobičajeno škljocale kao foto aparati japanskih turista. Prišao sam kavezima i video da životinje nisu ni pipnule hranu. Pomislio sam da spavaju, ali izostalo je hrkanje kao iz Premijerovog kabineta. Bile su budne i besne.
„Hej ti!“ začuo sam neki prozukli glas „Dođi ovamo! Treći kavez levo. I Kosovo i Evropa.“ Bio je to papagaj Cvetko. On je dugo bio u vlasništvu jednog našeg političara pa je stoga svaku rečenicu završavao sa „i Kosovo i Evropa“.
„Cvetko, šta se dešava ovoga jutra?“ „Štrajk glađu! I to kolektivni i Kosovo i Evropa.“
„Zbog čega? Da možda ne mislite da ovo meso što vam dajemo nije sto posto životinjsko?“
„Kao predsednik štrajkačkog štaba ovlašćen sam da prenesem da je razlog našeg bunta diskriminacija I Kosovo i Evropa.“
„Diskriminacija? Pa jel znate da ni osmina Srba nema redovne obroke kao vi ovde. Kakvi ste vi to ljudi?“
„Objasniću. Ti znaš da je u Srbiji trenutno u toku predizborna kampanja. Svi političari idu po štalama i posećuju životinje. Ali samo domaće! Nas životinje iz Zoo vrta nije posetio nikada nijedan predsednički kandidat! Mi smo diskriminisana manjina. Dok nas ne posete svi kandidati za predsednika nećemo da jedemo i Kosovo i Evropa.“
Nisam imao protivargument. Pokupio sam se i rešio da ubedim naše vrle političare da spasu Zoo vrt, poslednje utočište Beograđana. Ipak, sreća nije bila na mojoj strani. Jedan kandidat nije hteo ni da čuje. Suviše ga je vređalo to protivprirodno zatočeništvo naše faune. Nastavio bi da mi priča o tome, ali su ćevapi počeli da mu se hlade. Drugog kandidata sam skoro ubedio, ali ga je u poslednjem trenutku omelo prasenje jedne krmače u Opovu. Treći je rekao da ga politički program njegove stranke obavezuje samo na posetu ovcama, svinjama, kokoškama i eventualno vukovima, ali pripitomljenim. Četvrti političar je pristao da vidi nojeve, ali kad sam mu rekao da ne može da postane zvaničan distributer njihovih jaja, okrenuo je kola i vratio se. Petome sam uspeo da uvalim persijskog mačora, ali kad je čuo da ne može da ga kupi svojoj švalerki za godišnjicu i on se popišmanio. Jedini političar koji je došao u Zoo vrt pristao je da poseti samo kavez sa majmunima. Da bi snimio plakat sa sloganom „Povratak korenima“.
Očajan, stajao sam ispred ulaza u Vladu Srbije. Činilo mi se da odatle čujem krčanje creva mojih prijatelja. Majmuni su bili siti, ali šta raditi sa ostalima? Sedobrki portir na ulazu mi je stavio ruku na rame. „Sine, kada ćeš shvatiti da radiš Sizifov posao? Nijedan od njih neće da poseti Zoo vrt.“
„Kako znate?“ „Do sad je trebalo da ti postane jasno da naši političari posećuju samo one koje mogu da kolju.“
***
Sledećeg jutra životinje su čule otvaranje kapije. Odmah potom raširile su svoje oči različitih veličina.
„Evo, doveo sam vam sve naše kandidate. Nadam se da ćete sada početi da jedete.“ Kandidati su samo skakutali oko kaveza. Nisu ništa govorili. Ćutali su i češkali se. Životinje su ih gledale a potom navalile na prvi obrok nakon nekoliko dana.
Papagaj Cvetko je rekao „Ispunio si obećanje! Čitava Vlada je tu! I Kosovo i Evropa!“ pa se i on bacio na kljuckanje.
Eto, radim toliko dugo u Zoo vrtu a pojma nisam imao da životinjsku intuiciju može da prevari sedam majmuna obučenih u cipele i „Versaće“ odela.
Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.