Put širok, prav, carski…



Detalj iz predstave Nečista krv: pozorište Barja

Danas je to najeminentniji nosilac plemenite ideje pozorišnog amaterizma ne samo u Pčinjskom okrugu, već i u regionalnim okvirima



 



Pozorišni amaterizam, kao jedno od najvećih dragocenosti pozorišnog života uopšte, na jugu Srbije ne zamire. Naprotiv, Amatersko pozorište „Barja“ iz Surdulice, danas je najeminentniji nosilac plemenite ideje pozorišnog amaterizma ne samo u Pčinjskom okrugu, već i u regionalnim okvirima. O tome svedoče brojne nagrade i stručnih žirija, i žirija publike, na festivalima širom srpskog govornog područja; ali, „Barja“ se ne zaustavlja na tome – već su gostovali unutar granica bivše SFRJ, a usledili su pozivi i iz Bugarske, Mađarske, Rumunije…

ALFA I OMEGA

Masovni pokret pozorišnog amaterizma, iz koga su proistekla najveća imena srpskog glumišta, naizgled je bio na izdisaju, kada su u opštoj oskudici neka pozorišta našla drugi izlaz – profesionalizaciju – neka ostala da kako-tako egzistiraju, a najviše ih se jednostavno ugasilo. Čast pozorišnog amaterizma na jugu Srbije sada brani surduličko pozorište „Barja“, koje u ambicioznom repertoarskom zamahu ovih dana počinje da sprema „Koštanu“.

Detalj iz predstave Nečista krv: pozorište BarjaPozorišna scena Surdulice ne datira od juče. Zabačena južnosrpska palanka dobija na značaju odmah posle Drugog svetskog rata, tačnije 1947. godine, kada počinje izgradnja hidrosistema na Vlasini, niz tok reke Vrle, koja protiče kroz Surdulicu. Dolaze arhitekte, inženjeri, školovani ljudi, pojačava se infrastruktura, a samim tim i duhovne potrebe žitelja. I tako se u okviru tadašnje „Hidrogradnje“ formira KUD „Prvi maj“, koje je u svom sastavu imalo i dramsku sekciju. Prve predstave koje su postavljene bile su „Ivkova slava“ i „Zulejka“.

– Koliko se sećam – kaže Dragan Stanković, glumac koji tri decenije pronosi slavu vranjskog pozorišta, a koji je danas „alfa i omega“ surduličkog pozorišnog života – značajniji takmičarski rezultati surduličkog pozorišta datiraju iz 1976 i 1977. godine, kada su na zonskim smotrama, sada regionalnim, igrani tekstovi Ljubinke Bobić i Žaka Konfina. U to vreme, najveći uspeh dramskog studija, tada u okviru KUD „Prvi maj“, bilo je učešće na Republičkom festivalu amaterskih pozorišta Srbije, sa predstavom po tekstu Dobrice Ćosića „Otkriće“. Poseban utisak, a i nagradu, ponela je scenografija Miroslava Mitrića, nastavnika likovnog vaspitanja.

Tada je na surduličkoj sceni igran i Krleža – „U agoniji“, koja je nagrađena na regionalnoj smotri u Lebanu. Onda nastupa izvesno „zatišje“ u pozorišnom životu Surdulice, ali „štafetu“ preuzimaju škole; pamti se, recimo, postavka „Sumnjivog lica“ Poljoprivredne škole. Radile su se većinom svečane akademije i obeležavanje državnih praznika; ali, eto, ipak se okretalo.

I tako je to išlo do, otprilike, druge polovine devedesetih; nije bilo značajnijeg nastupa surduličkih pozorištnika na amaterskoj sceni Srbije, dok spontano nije nastupio svojevrsni prelom. U društvenom i političkom zamahu tih burnih vremena, surduličko pozorište se ponovo okupilo. Vraćaju se stari amateri, ali se priključuju i mladi, od kojih su neki nosioci sadašnjeg repertoara.

Kao početak ozbiljnijeg pristupa pozorišnog života Surdulice, uslovno se uzima 2003. godina, kada tadašnji direktor Doma kulture Laza Ivanović angažuje Dragana Stankovića, kao organizatora, reditelja i glumca pozorišta „Barja“.

– Svi su imali jaku želju, motiv – kaže Dragan Stanković – a ansambl je u tom trenutku bio najmasovniji u svojoj istoriji; ne računajući saradnike, brojao je preko 30 aktera. To je moralo da se ovaploti. Odabrao sam, kao repertoarsku jedinicu, „Jovču“ Bore Stankovića.

BARJA
Dramski studio Centra za kulturu Surdulica od 2003. nosi naziv „Barja“, po Dušanu Cvetkoviću, nadimkom Barja.
– On je u Surdulicu – kaže Dragan Stanković – posle rata došao sa nekom partizanskom pozorišnom grupom, i tu je i ostao. Radio je u „Hidroelektranama“, a u isto vreme osnivao pozorišni život u Surdulici, kao glumac i režiser.
– Kao i većina pozorišnih ljudi, imao je jaku osećajnost, instinkt za kulturu, naročito za pozorište. Bio je veliki boem, duhovit i komunikativan. Pamti se čuveni događaj iz „Ivkove slave“, u počecima surduličkog pozorišta. Barja je režirao predstavu, i u isto vreme igrao Kalču. Tada se na sceni stvarno donosilo jelo i piće, iz kafane, scenska rekvizita bi se u slast pojela.
– I tako, glumi Barja Kalču,  jede pečenje i pije vino, kad ti se neki Mića Božin, njegov drugar iz kafane „Lovac“ iz publike popne na scenu, sedne za sofru, pa i on lepo zamezi i popije, pa se vrati u publiku. Na sceni niko ne reaguje, sve ide svojim tokom, svako deklamuje svoj tekst, tako da je publika bila ubeđena da je to deo režije. E, šta je bilo posle kod „Lovca“…

To je, praktično, bio autorski projekat Stankovića, radio je organizaciju, režiju, bio nosilac glavne uloge. Ta je predstava u konkurenciji amaterskih pozorišta iz svih gradova južne Srbije na festivalu ubedljivo osvojila prvo mesto, i sve moguće nagrade. Učestvovala je na Republičkom festivalu u Kuli, među sedam najboljih predstava u Srbiji, osvaja nagrade i svojim nastupom skreće pažnju pozorišne javnosti Srbije. Te godine, na predlog glumaca, pozorište dobija i svoje ime – „Dušan Cvetković Barja“, po osnivaču pozorišnog života u Surdulici (vidi okvir).

TALENAT I POSVEĆENOST

No, najveći uspon dolazi 2008. godine, ponovo najvećom zaslugom Dragana Stankovića, koji po dramatizaciji Gradimira Mirkovića na surduličku scenu postavlja „Nečistu krv“.

-To je bilo nepojmljivo – kaže Stanković – put te predstave; bili smo prvi na Regionalnom festivalu u Nišu, prvi na Republičkom festivalu u Kuli, odakle smo se plasirali na festival u Trebinju. Ko ne zna, to je nekada bio Savezni festival najboljih predstava bivše SFRJ, a sada se zove „Festival festivala“, koji okuplja najbolja pozorišna amaterska ostvarenja na srpskom govornom području.

„Nečista krv“ je u Trebinju osvojhila četiri „Zlatne maske“, vrhunska priznanja – Dragan Stanković za najbolju predstavu, Marija Stanković kao Sofka za najbolju žensku ulogu, Miroslav Ivanović za najbolju autorsku muziku, Tomislav Cvetanović, kao Vanko, za najbolju epizodnu ulogu.

– Mi tu predstavu – kaže Stanković – i dan danas igramo, mada više na gostovanjima, nego u Surdulici. Na našoj sceni je odigrana 38 puta, pred prepunim gledalištem, a cilj nam je 50. izvođenje, što bi bio rekord u produkciji jednog amaterskog pozorišta.

Stanković uključuje u priču i tri najbitnija faktora da bi jedno pozorište funkcioniosalo na dobar način:

– Pordška lokalne samopurave ne izostaje, ni u materijalnom ni u onome što je tim posvećenicima, amaterima, najvažnije, moralnom smislu; to ansamblu uliva sigurnost. Dalje, podrška publike – predstave se uvek igraju pred prepunim gedalištem, a publika je izuzetna. Ali, ono što je najveća vrednost pozorišta „Barja“, to su glumci, i njihov neverovatan entuzijazam. Profili, i stručni i generacijski, različiti su: ima radnika, ima fakultetski obrazovanih , penzionera, srednjoškolaca, studenata, a sve se sliva u jednu tačku – scena. Talenat i posvećenost sceni je ono što nas spaja.

Trenutno su na repertoaru surduličkog pozorišta tri predstave na večernjoj sceni – „Nečista krv“, „Ljubinko i Desanka“ Alaksandra Popovića, i „Putujuće pozorište Šopalović“ Ljubomira Simovića u režiji Nenada Stamenkovića. Takođe, tu je vrlo kvalitetna dečjija scena, u organizaciji Igora Tasića.

U pripremi je „Koštana“, koja je na surduličkoj sceni postavljena daleke 1975. Vreme joj je  – „drum širok, prav, carski“…

Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



  • Ostavi komentar