Post odvaja čoveci od magarinja



Dim se vidi do centra grada: Pročke, radost za decu

Sa nama je u ritualu preskakanja vatre učestvovao i deda Mike Rakovče, uvek pod „gasom“.  Gledao je da ugrabi priliku kako da nam nagaravi lica, vičući: „Krlja, krlja, deda babu trlja“



 



Dim se vidi do centra grada: Pročke, radost za decuPoslednji dan pred Veliki post naš rođak, pop Djoša nazivao je Bele poklade, ali smo znali da su to Pročke. Dan kome su se svi radovali, posebno deca. Uvek su se padale u nedelju i imale svoj ritual: maskenbal, svečani ručak, paljenje krljaveštice (olalije) i lamkanje (gatanje) jaja.

MASKENBAL: Još u petak, kada bismo završili sa školom, sa starijim bratom i sestrom sedali smo za sto, uzimali karton od kutije za ženske cipele, marke „Borovo“, jer je bio širi od onog od muških, i krenuli da makazama krojimo maske za nedeljno prepodne i dečji maskenbal. Majka nam je donosila tanke rastegljive gumice, nalik na konce, koje je koristila za povezivanje tegli sa slatkim, bušili smo rupe na maski u visini ušiju i vešto pravljenim čvorićima dobijali povez koji ih je činio rastegljivim. Na maskama je bio ostavljen samo otvor za usta i oči, a potom drvenim bojicama, „vodenim“ školskim bojama ili ugljenom pravili šare da bi izledalo što strašnije.

PR, PR, ČIČO: Ujutru bismo ustali spremni da sa ostalom decom iz komšiluka sa maskama na licima zauzmemo mesto ispred kapije na Šapranačkom groblju u čijoj smo blizini živeli. Znali smo da će sa službe da se vrate naše komšije, stariji ljudi, koji će nam udeliti paricu. Bili su to: Boško i Dana Papudžije, Bora i Vace Mininci, Pera Nakić i Olga Čukljinka, Bora Ristić kurir sa Olgom, Vlada i Vuka Burčini sa ćerkom Save, Slavko i Stanislava Burčini sa sinom Sretenom i snajom Gorkom, Jova Moša sa Branom, Toza Tafa sa Persom, Pavle buregdžija i Mileva Vrbarka, Mike i Zage Rakovčiki, Persa Piština, Vane železničar sa Duškom, Duško Žbevče sa Ruskom, Kaja Risić sa snajom Radicom Bojadžikom, Ristica železničar sa Pelagijom, Mase Totka, Vasa Piža sa ženom, Stanimir berberin, Voja Gajin, Nikola Gareja, Stanko Cajle berberin, Rista Rakovče i Draga Vlasotinka, Olga Ruskinja, Olga Borkova i drugi.

Trčali bismo za njima i uzvikivali: „Pr, pr, čičo daj jedno dinarče“, a oni su, kako ko, vadili iz džepova spremljene bele dinarce, dvodinarce i petodinarce. Ko bi nam dao „žutu banku“, a to je bio uvek neko na posebnom ćefu, izazivao je ogromno oduševenje. Za „žutu banku“ kod Krste Bonbondžije dobijalo se četvrt crvenca, za taj novac sakupljali su dvojica nas dudinje kod komšija po celi dan.

BAKSUZ: Trčali smo i za popovima, jurili božje ljude poput Švata, koji se gegao sa nataknutim kačketom. Uveseljavao nas je jer se užasno bojao upaljenog palidrvca šibice. Tražio je kamenje kako bi nas oterao, krezubo šišteći: „Žiš’… žiš’…. žiš’… Mrs’.. mrs’… mrs“…

Od popova smo dobijali krščiće, pare nikad. Oni, čiji su roditelji bili na položaju u tadašnjem Komitetu, imali su dovoljno smelosti, što nas je sve uveseljvalo, da viču za popovima, držeći se za dugme na bluzi: „Pu, pu, pu, baksuz“!

PETAO: Ko zna do kad bi jurili za ljudima, koji su toga dana dolazili na groblje da upale sveću za pokojnike i pomole se za razrešenje grehova, da nije dolazilo vreme ručka i povika majki i baba da otac čeka i ljuti se. Ručak je bio poseban. Baba Zorka se spremala za post, a njen zet Dragan, iako vojno lice, sa porodicom je dolazio na, za tu priliku, posebno spremljenog petla. „Snašče Stanče ga je potrevila. Kako reko takav je, mlad, nesu ga petli azdisnici mnogo kljuvali u trticu“. Bilo je čorbice od krupnije isečenog telećeg mesa sa dosta crnog luka, najbolje vrtene banice sa sirom i donjovranjskim ovčjim mlekom, od kumašina. „Ne uzimamo bunuševačko, vikav da je poubavo, ama ako ne gi poznavaš dobro će ga stegnev s’s stipsu“, kao da se pravdala baba Zorka teči Draganu. Za meze: jaja, sir, turšija. Domaća rakija dudovača, potom vino kominjak – sve s merom.

PRAŠĆAVAJTE: Pre nego što bi počeo ručak, baba bi ustajala sa čašicom rakije u ruci i uzviknula: „Prašćavajte“. Onda su jedan drugom prilazili, ljubili se tri puta u obraze i govorili: „Prašćavaj!“. Tek tada se sedalo za astal, majka bi prvo nasula čorbu  u tanjir babi, pa gostima, onda ocu, njoj i na kraju nama po starešinstvu. Meni, kao najmlađem  ostavljali su batak  od petla ili, kako smo ga zvali, kopan. Brat i sestra nisu bili oduševljeni time, ali morali su da ćute pred gostima. Ručak se završavao uz lagodan, domaćinski razgovor o kućnim poslovima, vinogradima, đubrenju bašti… Nije bilo prevelikog smeha i kikotanja jer su poklade bile uvod u post ili, kako je baba rekla: „Post odvaja čoveci od magarinja“.

BELE POKLADE
Poklade su dan za praštanje i veselje. Smatralo se da u period velikog posta treba ući bez greha. U domaćinstvima se tradicionalno priprema bogata mrsna gozba, naročito beli mrs po kome je ovaj praznik dobio ime.
Narodna verovanja su povezivala period poklada sa povećanom opasnošću od zlih sila i veštica, od kojih se narod štitio na simbolične načine, recimo belim lukom ili paljenjem obrednih vatri („olalija“). U pojedinim krajevima u Srbiji, postoji običaj preskakanja ovih vatri i igranja oko njih. Na bele poklade je postojao običaj da se gata, naročito pomoću jaja.

KRLjAVEŠTICA: Centralni deo Pročki, za decu, bila je Krljaveštica. Na kupove, koji mogu da se preskoče, nabacano slame, šaše od kukuruza, potom raznog suvog šiblja, granja koje bi se  zateklo u okolini. Oni koji su živeli  u prigradskim naseljima, ili u rubnim delovima varoši, stavljali su i stare automobilske gume, dovlačili trulo i suvo drveće i palili sa željom da se plamen i dim vidi do sred varoši.

Krljavešticu, vatru i dim sa upaljenih kupova, preskakli smo trčeći u krug i dovikujući se. Preskakli su i stariji uvek spremni na šalu. Sa nama je u ritualu učestvovao deda Mike Rakovče, uvek pod „gasom“.  Gledao je da ugrabi priliku kako da nam nagaravi lica, vičući. „Krlja, krlja, deda babu trlja“. Osmesi sa lica se nisu skidali, zadovoljstvo dece je bilo neopisivo, sve dok nas ukućani ne bi upozorili da je vreme zajedničke večere i lamkanja jaja.

LAMKANjE (GATANjE) JAJIMA:  Večeralo se u krugu porodice. Bilo je to vreme kada su počele da se ruše stare kuće „ćeramiduše“ i grade nove u „G“, na četiri vode. Gradile su se uglavnom od para koje su dobijane za otkupljeni duvan u Monopolu. Gradnja je traja po nekoliko godina, a kuće su ostajale nedovršene sve do prvih „jačih“ plata iz novootvorenih vranjskih fabrika.

Jela se banica, tvrdo kuvana jaja i sir. Otac bi uzeo oljušteno kuvano manje jaje, uvezao ga končićem, a potom vezao za gajtan od sijalice, koji je visio sa plafona. Lustera i plafonjera nije bilo, „nije moglo sve da se stigne i unese odjedanput“, govorila je majka, Svi bismo seli u krug oko stola i krenulo bi lamkanje jaja. Svako je morao da zamisli jednu želju i potrudi se da dohvati jaje i zagrize ga. Otac bi krenuo rukom da okreće jaje koje je visilo uvezeno u konac i prinosi ga našim ustima. Radio je to vešto, dok smo mi zevali, cepeći usne, kako bismo ga zagrizli, on nas je pogađao u nos, obraze… Svi smo bili nestrpljivi, ko će da ga uhvati i zagrize, mada se znalo da ću to biti ja kao najmlađi u porodici. Nakon nekoliko „bezuspešnih“ krugova, otac bi lagano prinosio jaje mojim ustima, koje je bilo lak plen. Sestra je ustajala sa stola i plačući odlazila u u spavaću sobu. Brat koji je bio stariji  osam godina, smejao se mojoj veštini mada mu se u očima videlo da bi  me slatko izlemao. Nakon večere odlazili smo na spavanje, jer sutradan je čist ponedeljak i sa babom smo morali u crkvu. Majka je krišom ulazila u sobu gde su spavali sestra i brat i odobrovljavala ih sa po jednom „svilenom“ bonbonom.

ČIST PONEDELjAK: Sutradan, na čist ponedeljak, odlazilo se u crkvu, a potom čistilo u kući, „Da bude celu godinu takoj, i nemoj nekoj da se je omrsija“, upozoravala je nana i nastavljala: „Moderno vreme dođe, prebrišeš sa krpe, imaš mlaku vodu, istrljaš za jedan č’s.. A, kako beše u moje vreme: Prvo će, rano sabajle, izmetem dvor, pa ispred kapiju i kapidžik će naprskam s vodu, će isperem sve tendžere i grnci s pepel, izmije na bunar po desetinu put, da c’kliv., pa tek t’g otpočem s gotovenje posno jelo. Moji su, južari bili, imali  paru, za praznici uvek; pa tuj će bidne tavče sa gra, prženi ribčiki, punjene kisele paprike s oriz, čorba od praz s malečki crveni papričiki, vareni krompiri, posne sarme umotane u lis’ od štavinjak, i što ti još ne. Blažno, u našu kuću t’g neje moglo da se vidi. Svekar mi, k’d bi videja nekoga na ulicu kude blaži, buta u simit vrući škembići, vikaja bi štomogajeće: „Antikristu, otrov da izedeš pogancu nijedan“!

Baba i majka su otpočnjale Veligdanski post, otac je kući postio zbog babe, u kombinatu nije jer tamo su važila druga pravila. Mi, deca, povremeno smo dobijali krišom od majke koje parče suvog mesa ili sira, da baba ne vidi.

Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



  • Ostavi komentar