,
Pokojni kolega Dema, koji je zakopao u svoj vek „pola Vranje“, govorio je: Mila duša sve istrpi, ali crne ruke beo hleb jedu
Ne ljutimo se kad nas zovu šapranački grobari, ali mi smo, bre, šapranačka služba spasa, bez obzira što spasavamo samo mrtve – kažu radnici JKP Komrad, zaduženi za kopanje grobova, čišćenje staza na groblju, ali, i po pozivu, na raščišćavanju i sakupljanju leševa pri udesima, nesrećnim slučajevima, ubistvima, samoubistvima, silovanjima…
Ovih dana, mraz i vetar nose snežnu prašinu po Šapranačkom groblju, štipaju lice i unose stud u kosti. Ispod kapele okupili se ljudi na parastosu, cupkaju u mestu, sveće se gase, većina njih samo što ne prozbori: „Skrati pope pesmu, zor li je na ovu hladnoću, i tako će uzmeš koliko je razrezano“. Okolo, napravljene staze, sneg uklonjen od kapija oko grobova, nigde nikog, samo po koja nakostrešena mačka mjaukne od gladi, jer i ono malo zejtina u kandilima se zaledilo.
ZVUK PIJUKA
Emin KASEMOVIĆ (49), radnik na groblju od 1992. godine, dok čisti stazu sa kolegom Orhanom, navodi:
– Čisti ne čisti, ne pomaže. Debeo led se uhvatio, dok ne ojuži i počne samo od sebe da se topi možemo samo da olakšamo ljudima prilaz groblju i grobnim mestima. Gledam vojnike, došli i rade na ulici oko groblja, ne pomaže, led je debeo, treba puk vojska da čisti i da zapne iz petnih žila da bi se video asvalt, ovako smrzavaju se momci, kljucaju kao skovranci i očiste nešto, opet je bolje nego pre – kaže Emin.
Mlađi radnici, „zadrugari“ kako ih zovu, koji su upošljeni na groblju preko omladinske zadruge, navode da je u ovim sibirskim danima na groblju malo ljudi.
– Nema ljudi, potepa ova hladnoća sve, samo pale sveće oni ako je neko mlad umro. Neće sveće da gore, a ako pet minuta stojiš ima da si kao kočan iz glavicu kupus – ističe jedan od njih, koji se nada da će svojom vrednoćom zaslužiti kad-tad stalno radno mesto.
Navode vredni radnici, da je došla skoro jedna baba, preterala vek, ali jadna mnogo žali svog dedu, kazala im da su bili vezani jedno za drugo više od 60 godina. Pa, na ovoj hladnoći razgovara sa njim, niti razgovara niti plače, nešto između.
– Kako si, bre, domaćine, ladno li ti je na noge, vika, a mi gledamo da onako pomodrela od hladnoće ne padne i ne umre od žalost – ističu sagovornici.
Radno vreme ovih ljudi počinje od sedam ujutru, okupljaju se u svojoj prostoriji, čekaju šefa Markića, pa da krenu u ćišćenje staza. Skoro su, čim su izašli na staze, dobili naređenje da kopaju grob. U pola osam kreću sa kopanjem, mora da bude sve po propisu i na vreme. Mraz je nepodnošljiv, menjaju se, pijuk odzvanja o mrzlu zemlju, lopata grebe kao nek a zarđala mašina.
– Umro stariji čovek, neka mu je laka zemlja. Znaš, kopaš i kad umiru stari i kad umiru mladi, i nedaj Bože deca. Nije svejedno. Koliko kod da se navikneš, kad su deca i mladi u pitanju grudi se stegnu, srce ti igra, će pukne. Ko ima decu ne može da je ravnodušan. Pitaju nas, kome je teže vama ili popovima? Ma, popovi oni vode brigu o sanduku, da ga poprskaju sa vino i očate i odu, a mi smo sa ljudima koji tuguju od sahrane, pa sve na dalje, svakog dana, tu smo ne možemo da bežimo, a nismo od kamena. I tuđ bol itekako može da zaboli. Eto, letos, naš jedan kolega, mlad, tek počeo da radi, nije bio za ovaj posao. Kopali smo grob, 19. avgust, upekla zvezda, srce ga izdade, pade pored rupu i umre. Kako nam je, brate, e, lako sigurno nije – tvrdi Emin.
Goran BARJAMOVIĆ (34), radnik na groblju od 2000. godine, ne pamti da je bilo hladnije i da su u ovakvim ekstremnim uslovima morali da rade.
– Naš posao je takav, radiš na -20 i na +40, ljudi umiru, nema tu hoću-neću, svakom sledi po propisu dva metra u dužinu, 1,25 metara u dubinu i 60 do 70 santimetara u širinu – kaže Goran.
UDARA U MALI MOZAK
Dopunjuje ga Orhan BARJAMOVIĆ (32), koji kako ističe jede grobarski hlebac od 2004. godine.
– Teška je ovo rabota, lepe se prsti na ruke, pomodre, pa hoće da se iskrive. Duvamo ustima, ne pomaže. Kopamo pijucima, ako je više puta kopano dobro je, jeste umrzlo, ali ide nekako. Završimo za četiri sata, menjamo se, jedni kopaju drugi izbacuju zemlju. A, ono drveno držalje, pusto ostalo, em ledeno, em kad ga uhvatiš rukama osetiš ga u mali mozak, kao kad te nešto osmudi unutra – kaže Orhan.
ZA LEŠEVE 60 DINARA PO SATU
Naši sagovornici, pored obavljanja redovnih poslova na grobljima, po pozivu, odlaze da rade pri eshuminacijama, na izvlačenju i pakovanju leševa kod saobraćajnih udesa, na „sređivanju“ leševa kod ubistava, samoubistava, kad neko umre i pronađu ga nakon više dana u zakuljanog u stanu…
Goranu teško padaju saobraćajne nesreće:
– Svašta smo se nagledali, bilo je mnogo teških trenutaka koje smo preživeli primajući injekcije, pijući po nekoliko dana „bensedine“. Skoro je bio sudar, troje poginulih koje smo mi izvadili i sređivali. Vatrogasna služba samo iseče lim, a mi onda vadimo delove tela i sakupljamo u kese. Koliko puta smo bili krvavih ruku, sakupljali mozak po sedištima… – kaže Goran.
Eminu je najteže bilo kada se desilo četvorostruko ubistvo u Krševici.
– I dan danas me prođe jeza čim se setim trenutka kada smo ušli u sobu i pokupili ubijenu decu, od godinu ipo i dve ipo godine starosti. Gledam, flašica mleka pored deteta… Mislim lutka, sanjam nešto… Stra’ota! – navodi Emin.
Orhana najviše muče slučajevi kad neko umre, a nema nikog bližnjeg i njegovu smrt prijave posle nedelju dana komšije, kao i eshuminacije pokojnika.
– Kad uđemo u stan pokojnika, nakon nedelju dana od smrti, naiđemo na raspadnut leš koji nesnosno smrdi, isto je i pri taze eshumacijama. Danima me boli stomak, povraćam, sve dok mi leševi ne izađu iz glave – tvrdi Orhan.
Naši sagovornici ističu da te poslove obavljaju za naknadu od 60 dinara po satu provedenom na terenu.
– Ne zaradimo više od 200 dinara, ali imamo obećanje da će se stvari promeniti i da ćemo biti više plaćeni – kažu sagovornici.
Veliki mraz i hladnoće koje su okovale Vranje kao da su, kažu naši sagovornici, smanjili broj sahrana.
– Ne umire, trenutno, mnogo ljudi. Gde, bre, na ovu hladnoću čovek da umire, kakva je to sahrana na ovoj nenormalnoj haladnoći – ističu, sa smehom, sagovornici.
To im je jedna vrsta leka u ovim nehumanim radnim uslovima. Za njih je vanredno stanje svih 365 dana u godini.
Emin priča o kopanju groba, koji im je zadao dosta muka, na Bunuševačkom groblju.
– Ovih dana, imamo po jednu sahranu u dva dana i dobro je, za kasnije videćemo. Inače, kad krene otopljavanje na proleće ili vrućine u leto desi se od pet do sedam groba dnevno da iskopamo. Negde se lakše kopa, sve zavisi od zemlje, a negde da poludiš. Sada se, znoj lepi za čelo i visi combur (sulundar) na dole, pa i od nos i od tu teči, da nije ruka i rukav od kožuh i tu bi visilo. Skoro smo na Bunuševačko groblje kopali od pola osam pa do pred samu sahranu, do pola jedan. Na novinu, zamrzlo, tvrdo, a udariš sa pijuk, a on se vrati nazad i mora da paziš da te ne opali u čelenku, inače, gotov si – ističe Emin.
Njih šestorica, od kojih su trojica odsutni, na odmoru i bolovanju, uz pomoć momaka koji dolaze iz omladinske zadruge kopaju grobove i održavaju groblja.
– Radimo na gradskim grobljima u Šaprancu, u Bunuševcu i Suvom Dolu. Doduše u Suvi Dol nema mnogo rabota, ali ovde na Šaparanačko i posebno na Bunuševačko koje se širi bez prekida rabota koliko hoćeš. Naše Cigansko groblje se računa pod seosko, sami ga ljudi održavaju. Pored nas trojice, tu su: Danilo Šabanović, Mile Kamberović i Janoš Jašarević. To je isprobana ekipa koja je prošla sito i rešeto – kaže Goran.
BEO HLEB
Njihovo radno vreme je „klizno“, standardno do tri popodne, ali, ako ima sahrana i nakon toga, na poslu su dok se ne uredi poslednji grob.
– Leti ostajemo do uveče, a kad je mnogo sahrana delimo se, jedni ovde u Šaprancu, a drugi u Bunuševcu. Fizički je teško kad se kopaju više grobova u toku dana, ali naš pokojni kolega Dema Mustafović, koji je zakopao u svoj vek „pola Vranje“, govorio je: „Mila duša sve istrpi, ali crne ruke beo hleb jedu“. Redža Jašaraj, naš kolega, koji je doživeo da izađe u penziju, govorio nam je da poštujemo rabotu od koju hranimo decu, i tako radimo – navodi Emin.
Grob pokojnika iskopan je na vreme, šed Markić je prekontrolisao rad, zadovoljan je i ponosan našim junacima sa Šapranačkog groblja. Familija pokojnika će ih ispoštovati, doneće im za nešto pojedu i popiju za dušu pokojnika.
– Bog da prosti sve nas. Kad smo se rodili moramo jednom i svi da umremo. A, svi se u jednom slažemo, ljudi su potrebni za dobro, a posebno za loše – pozdrvaljju nas na rastanku naši sagovornici.
Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.