,
,
Sve je dogovoreno na relaciji Konuzin-Dačić-Dinkić… Konuzin je rekao da smo huligani i banditi, i sve je jesno. To je ta sprega
Ponedeljak ujutru. Belo Polje kod Surdulice na minus 15 stepeni pruža idiličnu sliku ruskih sela. Mraz okovao okolinu, pa i preduzeće za proizvodnju elektro proizvoda „RS Panters PES AD“. Na parkingu ispred preduzeća pedesetak štrajkača koji ne odustaje od svoje namere – da se privatizacija preduzeća konačno poništi, da se do sprovede odluka Apelacionog suda u Nišu o legitimnosti štrajka i obavezi vlasnika da im obezbedi štrajkačko mestu u preduzeću u humanim uslovima. Uglavnom su sve to stariji ljudi, sa debelim iznošenim jaknama, vunenim kapama, šalovima i izmučenim, naboranim licima koje godine i brige za neizvesno sutra donose. Hladnoća koja se upija u kosti ne dozvoljava ni da se zapali impovizovana vatra, jer nikavo božeogrejište ne pomaže ovim ljudima.
Dragan DjORDjEVIĆ, predsednik sindikata „Nezavisnost“ u preduzeću objašnjava suštinu privatizacije koja im je, po njemu, donela nevolje.
– Naša agonija je krenula kada je preduzeće prodato 14. decembra 2007. godine beogradskoj firmi RS UNITED GRUP, koja je osnovana sa 500 evra osnivačkog kapitala. Imali smo nesreću da nam kupci budu predstavnici rusko-srpskog prijateljstva. Veza je bio tadašnji predsednik opštine dr Stanislav Momčilović. Bilo je tada i drugih kupaca, ali su se odmah povukli. Neko je na to, itekako, uticao – ističe Djorđević.
RADIKALI
U početku, radnici su sa oduševljenjem dočekali nove vlasnike. Dragan STOJKOVIĆ, predsednik štrajkačkog odbora priznaje da su radnici poverovali „bajkama“ o novoj budućnosti preduzeća.
– Na osnivačkoj Skupštini su nam novi vlasnici, pričali bajke, obećali da neće biti otpuštanja radnika, da ćemo se razvijati, primati nove radnike, povećati obim proizvodnje i prodaje zahvaljujući vezi sa Rusijom preko ruskog suvlasnika. Kupci su pominjali plate od 600 eura, upošljenje više od 300 novih radnika, postavljanje sauna i automata za kafu u pogonima! Poverovali smo i 90 dana radili na sređivanju spoljašnjeg izgleda fabrike, umesto da radimo u proizvodnji i prodajemo robu. Kada smo sredili preduzeće spolja usledilo je 4. maja 2008. godine, koje ironije, svečano otvaranje „nove“ fabrike, ustvari do tada najuspešnijeg kooperanta „Zastave“ iz Kragujevca – priča Stojković.
Violeta DjORDjEVIĆ, član štrajkačkog odbora, radnik na balansiranju rotora, ističe da se u početku radilo, ali se odmah videlo da proizvodnja nije primaran cilj novih vlasnika.
– Plate nismo primali i po sedam meseci. Vršen je stalan pritisak na zaposlene da uzmu radničke knjižice i odu. Nije isplaćivan prevoz, plate su smanjili od avgusta 2009. godine na minimalac, naterali nas da potpišemo nove nepovoljne ugovore o radu. Sve što su zaradili od prodaje zatečenog prebacili su na račune nekog menadžmenta u Beograd. Uzet je kredit od ruske firme „Titan“ u iznosu od 480.000 evra, za koji je stavljena celokupna fabrika pod hipoteku. Prodavano je bukvalno sve. Opustošili su imovinu, a mi smo za ove tri godine pretrpeli najgoru formu iživljavanja i terora – navodi Violeta.
Radnici se nisu mirili sa zatečenim stanjem, zbog „neposlušnosti“ otkaze su prvo dobili 38 njih iz Štrajkačkog odbora, a potom 126 štrajkača, od ukupno 167, u to vreme, zapošljenih.
SERGEJ DURNOV, DIREKTOR
Kako Putin kaže
Nema posla za one koji su trčali po krovovima za noževima, pretili, gađali ljude ekserima…
Sergej DURNOV je, od pre tri meseca, novi direktor firme. Došao je da stvari postavi na svoje mesto.
– Čovek sam dijaloga i želim da firma u ovo teško vreme stane na noge jer ima perspektivu. Upoznat sam sa svim dešavanjima, a ono što me raduje to je da radnici koji su upošljeni obavljaju radne zadatke sa velikim entuzijazmom i trudom – kaže za „Vranjske“ Durnov.
Navodi da 90 odsto vremena provodi u Surdulici, da se u potpunosti posvetio firmi.
– Došao sam da kroz investicije koje dolaze iz Rusije od naših partnera poverilaca, modernizujemo zastarelu proizvodnju, povećamo produktivnost i pronađemo značajno mesto na tržištu Rusije. Da se razumemo, nas Evropa ne čeka – jasan je Durnov.
U firmi, kaže Durnov, radi oko 60 radnika o kojima vode računa. U dogovoru sa njima, napravljeni su plasetnici i grejanje na kalorifere.
– Moj sistem rada je dogovor sa radnicima o svemu što je bitno za njih i firmu. Nemamo grejanje zahvaljujući štrajkačima koji su prošle zime zaposeli pogone, a nisu ispustili vodu iz radijatora. Trenutno, nemamo mogućnosti da osposobimo grejanje. Samo da znate, i u Rusiji radnici, u ovoj grani proizvodnje, rade u istim uslovima – tvrdi Durnov.
On ima svoje mišljenje o tome šta dalje sa štrajkačima.
– Da se razumemo, u toku su sudski procesi, rešiće se da li smo mi ili oni u pravu. Sve što sud odluči iskazaće se na fabriku. Veći deo štrajkača je obmanut, a znamo da neki ljudi nude novac našim dobrim majstorima da napuste firmu kako bi stala proizvodnja – ističe Durnov.
Kao čovek dijaloga želi da razgovara sa svakim od radnika štrajkača ponaosob.
– Ima posla za poštene, časne i vredne radnike. Ali, nema za one koji su trčali po krovovima za noževima, pretili, gađali ljude ekserima… Parafraziraću predsednika Vladimira Putina: „Svi u Čečeniji kojima nisu ruke krvave do lakata biće amnestirani“. Valjda sam jasan – kaže Durnov.
Leti na plus 40, zimi na minus 15, nemaština i neizvesnost doprineli su da se mnogi razbole, postanu kako kažu „pola ljudi“. Ističu, da su ljudi od sekiracije završavali u bolnicu, ambulantska kola su stalno cirkulisala na relaciji fabrika – Dom zdravlja. Dvojica su dobila infarkt, jedan moždani udar sa teškim posledicama, jedan od štrajkača je preminuo.
Miodrag DjORDjEVIĆ (60), metalostrugar, ima 37 godina staža, živi sa suprugom i ćerkom i primanjem od 500 dinara koliko njegova supruga dobija invalidninu jer je ostala bez jednog bubrega.
– Umesto da odem u penziju, ovde sam doživeo moždani udar. Šest dana sam bio u komi. Nemam za komad hleba, pas nema za šta da me ujede. Bog me vratio iz mrtvih, i evo dolazim sa 50 odsto oštećenja mozga, i ako treba umreću ispred svog preduzeća. Pijem lekove svakog dana, hleb ne jedem, kako se dovijamo u kući nije za pričanje, sramota me pod ove godine da svi znaju za moju muku. Dužan sam 30.000 dinara za lekove apoteci – uzdiše Miodrag.
Kažu da im predsednik opštine Novica Tončev pomaže, ali to je nedovoljno jer opština nema para da nekog izdržava, te žele da se vrate na posao ili da odu uz odgovarajuće otpremnine.
Božilović koji sluša jade svog kolege po muci, upada u priču ogorčen odnosom države prema njima.
KONUZIN
– Ne postojimo za državu. Mi smo zahvaljujući argumentima, stalnim dokazivanjem kod Agencije za privatizaciju u Beogradu na stvarno stanje u preduzeću uspeli da poništimo privatizaciju i dobili smo rešenje o tome 26. novembra 2010. godine. Bože, kakovo je veselje bilo, vilo se je kolo ispred fabrike. Ali, to ushićenje nije dugo trajalo. Odjednom, Agencija je promenila mišljenje i dat je rok preduzeću da preduzme mere za oporavak preduzeća. Ponovo je vraćeno stanje na staro. Država nas je izdala – kaže Božilović.
Dragan DjORDjEVIĆ, predsednik sindikata „Nezavisnost“, o svemu tome ima svoje mišljenje, koje optužuje „krupne“ igrače iz politike Srbije, pa i Rusije.
– Sve je to dogovoreno na relaciji Konuzin-Dačić-Dinkić… Aleksandar Konuzin, ruski ambasador, je rekao da smo huligani i banditi, i sve je jesno. To je ta sprega. Ivica Dačić je kao prvi potpresednik Vlade doneo zaključak kojim zadužuje Ministarstvo ekonomije da preispita odluku Agencije i odmah daje nalog MUP-u da obezbedi ulazak u posed vlasnicima. Oni u posed, mi od novembra 2010. na ulicu, ispred fabrike – kaže Dragan.
Koliko su radnici-štrajkači spremni da izdrže u svojim namerama govore primeri Tonke BORISOVE (56).
– Radila sam kao plastičar, pošteno zarađivala svoj hlebac, a onda dobila otkaz, a to je za mene uže oko vrata. Nisam htela oni da mi ga nataknu, već sam uzela gomilu zavoja, sama ga napravila, popela se ovde ispred fabrike na drvo i htela da se obesim. Primetili me kolege, nastalo je trčanje, vika, skinuše me nekako, a nisu trebali. Produžiše mi muku, živim kao podstnarka, nemam za kiruju, nemam za hleb, gladujem i plačem. Sve dok suze ne isteknu i osuše oči. Leti, idem, berem maline, cepam drva za nadnicu, sada nema posla, sedim i mislim se šta i kako. Ako nam otmu preduzeće nemam drugog izbora, obesiću se ovde na drvetu da im ulepššam pljačku, a državi poželim procvat – suznih očiju priča Tonka.
Srboljub STOILjKOVIĆ, pak, navodi da živi u Masurici sa porodicom, čuva svinje koje će možda lipsati od gladi jer nema čima da ih hrani. Nema zemlju, sin je otišao u Beograd, radi kao građevinac najteže poslove. Žali se i on, kaže, „radimo za hleb, a dnevnice kad reši da isplati gazda, ako se buniš, marš, na ulicu“. Poslednja su ovo vremena braćo, j…. ti nebeski narod – nadimaju se grudii Stoiljkoviću.
PLASTENICI
Odlazimo na fabričku kapiju gde nas ljubazno dočekuje Slađan MLADENOVIĆ, šef obezbeđenja. Razgledamo pogone, deluju pomalo žerminalski, naturalistički. Svetlo se jedva probija kroz fabričkih prozora, hladno je, neka jeza prožima telo. Postavljeno je nekoliko „plastenika“ u kojima rade radnici. U jednom od njih je desetak radnika, obučenih kao za odlazak u branje drva. Grejanje je na kaloriferima, a tu je čovek koji brine o tome. Dole je betonski pod. Čini se da svako gleda svoja posla.
(KOMPLETAN TEKST PROČITAJTE U ŠTAMPANOM IZDANjU)
Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.