,
,
I sami smo svedoci činjenice da je poslednja nedelja decembra pravi pakao od obaveza. Aktuelan je završetak prvog školkskog polugođa, kada je mnogim prosvetarima zagonetka „Puna škola đaka ni od kuda vrata“ vrlo zastrašujuća. Baš u toj nedelji odlučili smo da posetimo direktorku Srednje medicinske škole „Izabel Emsli Haton“, i shvatili zbog čega je većina učenika, prema rezultatima poslednjeg istraživanja, izjavila da je osoba u školi kojoj se uvek mogu obratiti – upravo naša sagovornica. Iako bi ovo trebalo da bude priča o njoj, ona je tokom razgovora stalno sebe sklanjala u senku učenika i dece.
06:30 PRVA SMENA
Gordana za sebe kaže da je noćna ptica i da često radi do kasnih sati. Verovatno joj ustajanje posle samo nekoliko sati sna malo teže pada, ali to radi skoro celog života: – Svi imamo neke navike iz studentskih dana – kaže spremajući se za novi dan.
Dok Boban, njen suprug, kuva kafu ona se za petnaestak minuta oblači i šminka. Voli da uvek bude „tip-top“.
– Omiljeni deo garderobe nemam, ali volim dobru obuću i torbe – priznaje.
Sve je spremno, kreće ka „medicinskoj“.
08:30 ŠKOLA POD KONTROLOM
Da ovde postoji neki red, uverava nasmejani kurir na ulazu koji je za vašu reporterku mislio da je učenica ove škole i jedva je, uz objašnjenje da ide kod direktorke, pustio unutra. Vrata se na ulazima zaključavaju kada počne prvi čas.
– Veoma mi je bitna bezbednost učenika, važno je da se ovde osećaju sigurno.
Zatičemo je u kancelariji punoj saradnika, dogovaraju se ko šta radi danas. Obaveza ima dosta, a malo ko može da prati Gordanu koja je puna energije. Kada se gužva malo „raščistila“, popričali smo o atmosferi u školi:
– Ovde se stalno radi na organizaciji posla, bez toga nema uspeha. Skoro smo konkurisali kod Ministarstva prosvete da nam odobri otvaranje smera fizioterapeutski tehničar. Za ovo zvanje se mladi južno od Niša nigde ne mogu školovati, a veoma je aktuelan i koristan smer. To je još jedan način da se zadrže mladi ljudi – objašnjava direktorka.
Pored ovog, tu su i drugi projekti, a prioriteti su joj uvođenje grejanja u sali za fizičko i praznična humanitarna akcija koju sprovode učenici, a ona ih u svemu podržava i pomaže. Sada organizuju kupovinu paketića koje će tokom praznika pokloniti deci bez roditelja i deci na Bareliću.
– Ne možete zamisliti koliko sam ponosna na decu ove škole, jer pored borbe za dobar uspeh i rezultata na raznim republičkim takmičenjima – od streljaštva do matematike, oni imaju vremena za kulturno-društvene aktivnosti. Zato od početka imam takav odnos kako sa redovnim, tako i sa vanrednim učenicima, da mi se za podršku uvek mogu obratiti.
15:30 PRODUŽENO RADNO VREME
– Danas sam doručkovala u dva popodne. Često zaboravim, pa me podsećaju – kaže pred kraj radnog vremena.
– Ovaj posao se mnogo razlikuje od predavačkog posla. Ovo je menadžerski deo, i dobro se snalazim, ali mi nedostaje direktan rad sa decom.
Ne krije da je bila stroga profesorka matematike i da je zaista tražila znanje. Njeni učenici osvajali su prva tri mesta na republičkim takmičenjima i učeničkim olimpijadama.
– Učeničku laž i prikrivanje neznanja nisam mogla da podnesem, a razum uvek iskren odgovor: „Nisam spreman.“ Priznaje da na položaj direktorke gleda kao na prolaznu funkciju.
19:00 SINOVI, MOJI SOKOLOVI
U prijatnom ambijentu porodične kuće Jovanovića zatičemo Gordanu u društvu mlađeg sina Nemanje, dok ukrašava novogodišnju jelku. Sve je u prazničnom duhu, pa i dekoracija sobe, a svestrani Nemanja, maturant Gimnazije, joj je glavni pomoćnik i kritičar. Stariji Nikola je na drugoj godini Vojne akademije u Beogradu, pa nismo imali priliku da ga upoznamo jer mu još uvek nije počeo odmor.
– Srce mi je puno zato što ih imam i što su ovakvi. Oni su moji „sokolovi“. Jesam ponekad bila stroga majka, ali nikad nerazumna. Ne volim da kažnjavam decu, često to ima suprotan efekat.
20:00 DAN TEK POČINjE
Nakon aranžiranja i dekorisanja sobe, odlazi u kuhinju. Sprema ručak za naredni dan. Na meniju će biti piletina sa sosom od šampinjona, koje momci obožavaju. U pripremi jela joj svekrva pomaže, kad ona zbog obaveza u školi ne stigne na vreme.
– Kod kuće sam majka i supruga. Nisam direktor i profesor. I svaka žena mora biti svesna te granice. Uz dobru organizaciju i porodični mir, sve se može. Između roditelja i dece ne sme postojati barijera.
U međuvremenu je došao i Boban, a nestrpljivi Nemanja je izašao do grada.
– Kad svi odu na spavanje ili se raziđu, tada sređujem po kući i pripremam se za sutrašnje obaveze. Volim da u tim trenucima budem sama, to je moja anti-stres terapija.
(KOMPLETAN TEKST PROČITAJTE U ŠTAMPANOM IZDANjU)
Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.