-Poglej, novinare, oni dvojica što sede za onaj astal; kako ih ne znaš? Dileri be, tečo, de ti živiš? Menjaš li devize? Srbin kad nema pare što radi? Proda sto evra. I sad, pred fajront, dele talovinu. Jedna tebi, jedna meni, i tako… nekako podeliše. Ali, jedan nezadovoljan. Dobro, kaže na kolegu, sad kad smo podelili tal, ko će vika pijenje? Eci peci pec, ti si mali zec, ja sam mala propalica, eci peci pec. Al pazi, ja ako vikam pijenje, će pijemo kafu. A ti ako vikaš, ja pijem dupli viski!
-I posle na Oštar Greben zli jezici laprdav za mene da sam sa one strane zakona, da sam maneken na firmu „Pjer Kraden“. Kakav kraden? Ko bi od nji pošteni, pošteni ta donde, ovo uradio: idem ti ja po sokaci u Vranje, kad pred noge, buđelar! Ovolika cepanka! Ja božemski pertla mi se odvrzala, savednem se, zberem šlajpik, turim u čarapu, u prvu kafanu, naručim nešto bezveze, kolko da imam moralno pravo da odem u klonju.
-Tamo, izvadim ti onaj novčanik, on pun, č’čak! Bre, oćeš devize, zini da ti kažem kolko, bre oćeš dinari, zini još je’mput, ohoho, reko, ovaj batlija napravi mi ploču za treći sprat, za koju se kanim da uzmem kredit. Kad, otvorim onu pregradu s dokumenta, l.k., ono drugar mi, šofer iz Oštar Greben! Kao braća smo, znamo se od ovoličko, i porodice, družimo se po kafane, i ponekad po kuće, na slave. I obligatno se udrvimo.
-Što sad da radim? Popi ono bezveze u kafanu, plati, odem na staru autobusku stanicu, da si čekam bus za Oštar Greben, kad neki pred mene – škriip; stana kamionče, on vozi! Će ideš li, pita, za Oštar Greben? Će idem, kako ne će idem, a sve se mislim – diidiij, sad koje pijenje će padne!
-Pođemo na odredište, on fuca, psuje, svađa se s učesnici u saobraćaju… A na mene mi smešno; a be, komšijo, što si uilan, što si nervozan? Ma, kaže, pušti me, izgubi novčanik. Mani pare, nego tu mi je bila dozvola za kuću, bančine kartice, lična dokumenta… Pare neka zadrži, neka su mu s alal (da crkne dabogda) ali to neka mi vrati!
-I ja hehehee, ama ne li je ovo ono nešto što si izgubio? Liij, kad vide ono, pa kad vikna da me celiva, čekaj be, reko, drž’ volan, će izginemo! Ako, kaže, ako ginemo, barem da se zagrlimo! Fala ti fala, ovo nikad neće ti zaboravim, istovari me pred kuću, dade gas, otide.
-I nema ga, nema da se javi, a ja sve računam na tvrdo jedenje i pijenje. I juče ga slučajno nadžbaram u kafanu, golemo društvo, kremirali prase li je, jagnje li je, pijenje na gajbe, on plaća, dignao rogovi na kuću. Zdra’o, kaže, onako preko čindo. Tako li, reko, komšijo, a one pare i dokumenta što ti vrati, to nikom ništa, na dud? Bre, ni jedno pijenje ne vikna, ne li te sram? Tiki on kad se zacepi – a be čuste li ga?! Pa ja na budalu li pijenje da vikam? Pa ja da sam tvoj novčanik našo s onolke pare, znaš li kad bi ti ga vratio?!
-Drugi slučaj, novinare, za tzv Kradena. Kad ono beše NATO bombardovanje, privrtim ti ja jednoga izbeglicu iz Novo Brdo, ne li Oštar Greben turističko mesto, kad je mogo tu da jede i pije ceo Generalštab, može i neka izbeglička sirotinja. I ja pri sve moje nemanje, u ratno vreme firma „Kraden“ je bila ugašena, gostim ga onoga Novobrdca (tako li se kaže?), od usta odvajam, delimo leb i vodu; rakija, kad se slučajno zamelja.
-Prestana ona kolokurnica, on prodade na Š… ovaj, Albanci, sve što je imao u Novo Brdo, za masne pare, sad sedi negde u Jagodinu, tri palme na otoku sreće, kuća na tri sprata, lokali, limuzine. Kad ete ti ga onomad! Dobar dan, dobar dan, dođo, kaže, ratni druže, sećam se da je na Oštar Greben najvruća voda u Evropu, pa dođo da se podsetimo na ratni dani. Pa reko da ne plaćam hoteli i čuda, nego pa da si odsednem kod tebe. Odsedni, reko, što ću, da vrnem li čoveka, još pa poneo i kilo rakiju.
-Sednasmo, počnasmo da pijemo, ono neka brlja, ni pendžeri s nju da ne obrišeš. On i onaj mišomor sve popi, ja obiđo jednu čašku, govedo se nadrvi, ide po kuću, baravi ovam-onam, kaže, da se podsetim de sam ratni dani proveo. I uspava se, sačeka ja da počne da pušta ljige, uzemljenje, i kad sam bio siguran da je mrtvosan od onaj otrov, počnem da mu pretrišam garderobu, da nađem buđelar. Pa majke ti ga nabutam, cel rat te ranim i pojim, sad sam te primio pri sve tvoje pare i besovi, bar nešto da naplatim. A nisam mislio nešto da ga ojadim, samo jednu crvenku da mu izvadim, mislim dinara, da ima za dan-dva za pijenje.
-Nigde mu ga novčanik nema! A vido, pred mene ga vadi; boške slatak, što je ovo, ima li duhovi u kuću? Bre alova cel noć, nema ga, pa nema! I tako i os’mnamo… Ja s ovoliki podočnjaci, sedim i patim, on ripna, kao da je čašu bozu popio. E, kaže, ja da si idem, aj sa zdravlje, nego čekaj, novčanik zaboravi. I ja ovoliki oči, gledam baš odakle će ga uzme, on otvori orman, brkna pod peškiri, izvadi ono blago. I ja baam s glavu u zid, pa tečo be, tu ga je i tatko mi držao, a ja nisam smeo tu ni da prismrdim, pa ova kosovarska džukela to zapamtila, i našla sigurno mesto.
-I treći slučaj iz moju biografiju Pjer Kraden: putujem ti je s voz, neki noćni, vraćam se doma od negde. U kupe samo ja i jedan tip. Lepo se zapričasmo, on izvadi kilo konjak odnegde, počesmo da pijuckamo. A lepo i firmirano odeven, reko, evo ga klijent za moju firmu. Na prvu sledeću stanicu, istrčim, kupim bojler pivo, pa malo konjak, malo pivo, armirani beton, saputnik se načuka kao drvo javorovo, i u’rka se. Oprobani recept – sačekam ljigu, kad dođe do uzemljenje, lepo mu brknem u unutrašnji džep od onaj lister sako, izvadim mu buđelar. Klopaj bato!
-Kad ono, u novčanik ni žuta banka, samo slike od ženu i dve dečica, mlađi maloletnici. Pa mi dožale, i pre nego da se skinem na stanicu Oštar Greben, izvadim pedeset evra i turim mu u šlajpik, grevota čovek po putišta da ide bez pare. I sad čekam otkaz u Pjer Kradena, izgleda nisam više za tu firmu, promašio sam karijeru.
Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.