Grbinu si imaš, samarice dosta



– Ovo je priča za tebe, novinare, zato i visim ovde u kafanu pred fajront, čekam te, a inače, znaš me, domaćin sam čovek, svako veče gledam tevednevnik, čitam „Kurir“ i Dobricu Ćosića. Inače, što ima novo kod tebe? L’žeš ovaj pros’ narod, dobro, takva ti rabota, od to lebac jedete vi novinari… Nego, ima li nešto za jaribaš?

– Nema, seknalo? I kod mene. Sećaš se, pre neku godinu, srčka me sasuka. Do tad sam bre, mogo da izedem pola prase, balonče komenjak da otrebim, baška pre to za meze ovolik oval sezonsku salatu i pola kilo prepek. Pa uz sve to, navalim konobaricu u šank, pa kuvaricu nad skaru, ono žeško, peče, ali trpimo i ja i ona, samo radi maša, pa posle pevaljku, u garderobu, da mi sviri na kožnu frulu, al’ mora u oči da me gleda, da je rabota poštena. Pa pođem doma, komšika na portu se nabočila – de si be, komšijo, e baš lepo što naiđe, nema ko da mi pomogne da omlatim ora’. Aj be, komšike, pa ja zašto sam tu? Pa uz drvo, samo joj zadignem penjoar, ona se drži za stablo, a ja mlatim. Jao, posle kaže, slatki komšijo, sad što smo omlatili će ima barem za tri torte da umutim, ali vidi onamo na vr’ jošte ostali orasi, će mora neki dan i to da omaltimo, da ne ide u troviju. A kakvu tortu ti ono najviše voleše? Vasinu, po komšiju ti, to jest muža mi, ili onu ja što je najviše volim – rolat „grilijaš“; pa ovolik, pa struže, pa slatak! Još fil kad mu oližeš, e to je lezet! Onda otidnem doma, žena mi u crni donji veš zapržuje pasulj. Pa po tri tanjira izedemo, uz pauze, pa sve prdimo, kao konji jabučari!



– E, to više neemaa… Ne znam zašto, tiki u jedan ma’ počna srčka da me jede. Boli ovde u grudi, noge ti klecav, ma ne mož’ da se išoraš, takav si jedan nemoćnik. I onda počnu da te preziru i konobarica, i kuvarica, i pevaljka,  pa i žena! Gledam kroz pendžer, onako sve u kablovi kao terminator, poštar mlati ora’ kod komšiku! Ajde on, nego sva javna preduzeća; i električar, i vodovoddžija, i crnomanjasti komradovci. Počela da ide i u biblioteku, i u galerije, i u pozorište,  u javne ustanove, a kad joj prizorti, oće i 92 da obrne, kaže, ugrožena sam, šaljite patrolu, ali nemoj da šaljete policajke, nego policajci! I obavezno neka ponesu pendrek i lisice, i kabanice, pošto je kiša. Šta, nema kiša? Ama, nisam ni mislila na Kamenka Katića, vremensku prognozu, nego mantilčiki, gumice… Šta mi to znači? Kurtoni, jebem te ulavoga!!!

– I pitaš me, ima li nešto za jaribaš? Eee, bio sam ja zmaj ognjeni vuk, ali otkako me srčka sasuka, nisam upotrebljiv. Djavol me nadari da odem kod onga lepoga doktora internistu, što kad ulegneš kod njega, a on te odma pita – pušiš li, piješ li, onodiš li? Pa takoo… Čim pomeneš jedan od ova tri elementa, on te namava; vika, neću mrtvaci da lečim. A ako te preko poznanstvo primi, pa te leči, kad te sretne na ulicu pretresuje te kao policija, da nemaš paklu cigare u džep. I ako ti nađe, kad odeš na pregled, on ti ne pušta onu mašinu, traku za merenje opterećenja srca, kaže, na tebe li, pušača i pijača, da trošim struju, i da abim mašinu. E, sad ovako – mi smo sad na treći sprat, a ti lepo će odeš s lift, braća Hrvati što ga zovu „dizalo“, ali to dizalo sad će ti bude spuštalo, pa s njega će se spuštiš na prizemlje, a onda trčečkim, štomogajeći, će istrčiš do mene na treći sprat, pa ja da ti izmerim parametri. Ako preživiš…



– I tako ti ja trčim u jednu dušu od prizemlje do treći sprat na odelenje, tiki, videla me čistačica, a one su ti na svako odelenje  u bolnicu glavne face, ma kakav načelnik, doktor, s čistačicu ako si u neku šemu, onda si car u vranjsku bolnicu. I čistačica, kad me videla onako kako trčim uz basamaci, kao da predam na Titu štafetu, ili da upalim olimpijsku baklju, alarmira obezbeđenje.

– Te ti ja trčim naviše, a po mene čistačica s metlu, vatrogasac s protovpožarni aparat vatrosperm, i dvojica bandzovi  iz obezbeđenje s pištolji, ali oni se utepaše još na prvi sprat; tu i neka Stojanka, s novinarski repotrerac, i kanače. I ja begam, utrčim kod doktora, potera juri po mene, on kad se razdra – šta bre ovo radite, pa to je ugledni pacijent! Jao, izvini doktore… A ima li za nas nešto od kafu, ili skivi, makar domaća? Mrš bre u majčinu, obrati im se doktor kratkim i biranim rečima, oni ih odnemaše dok si reko ov’s.

– Aj će me pregleda doktor. Ja brevam kao maratonac, onaj Kipčonga, on mi sve izmeri, i kaže – za pušenje, mislim duvan, da se razumemo, reko sam ti već, kao i za pijenje. Ali, evo ti nova statistika iz Svetsku zdravstvenu organizaciju – kad čovek najčešće dobija infarkt? Procenti su sledeći – kad pravi jaribaš, i kad vrši veliku nuždu! Tad se najviše napinja!

I to što me pitaš, novinare, ima li nešto za jaribaš – nema! Čuvam si ja moju čuku, a žena, kuvarice, konobarice, pevaljke, l’ko će se snađu, kao , na priliku, komšika; grbinu si imaš, samarice dosta.

P.S. Dadoše fajront, pa ne stigo da ga pitam – aj što ne praviš jaribaš, ali, kako, brate, kenjaš?

Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



  • Ostavi komentar