– Ovo da pišeš, novinare, zato sam te zvao, ali kakva si zamlata, kao onaj Zlatan Protokal, ti dođe pred fajront. Što, nisi čuo za Zlatana Protokala? Čudi me, gradsko dete… Ne li, bio nekakav Zlatan. I sve nešto s nekoga se dogovara, za nekakve rabote, te ovoj ćemo, te onoj ćemo, al’ brgo! I svaki dogovor ode u majčinu, zašto Zlatan dajma zakasni na realizaciju. I tako su ga i nazvali – protokal, dobro be, Zlatane, dođe li, spor si kao opštinski ili sudski protokol. Pa kad je od Moravu mogla da bidne Marava, od buldožer buldožder, od voz za Skoplje Skop’čki voz, tako i od protokol bidnao protokal, pa ga i ovoga tako krstili – Zlatan Protokal.
– Ček’ ovo da izvadim iz bisazi, za to sam te vikao… A, eve ga… Ama, čoveku, što ti bidna odjemput, što počna da pištiš kao da te derev, cela kafana gleda u nas… Konobar, daj mu be malko šiker i vodu! De, opravi li se? Pa što si video, kao da vide satanaila i bradaila, a ono što bilo – kučeški rep! Aj da si video magareški čindo, pa da razumem tvoju reakciju, mislio sam vi novinari na sve en… et… e to de, na sve eventualnosti da ste izdresirani.
– Pitaš me, što će mi kučeški rep, još pa ovolik, ne li sam neki vudu satanista? Ne be, ja sam si vranjski pravoslavac, volim si mlađi maloletnici, znaš onu crkvenu pesmu – „ii zaaklaanii biišee jaakožee aagncii“, nisam sačuvaj bože neka sekta. A kučeški rep nosim kao forenzički dokaz, tu mi lega pesto evra. Kako?
– Tako; žena me kara, evo, kaže, komšija kolja već treću svinju, kviči iz njegovu avliju kao iz Juhor, a mi ni jednoga šiparca ne sobalismo. Pu, u domaćina ti se ne našlo! Odokle pare, brate?! Ali ja znam komšijin sistem – on kad kolja, snima ono kvičanje, pa na nedelju dana izbaci zvučnjaci na tarasu, i om’kne do kraj, komšije da lipčev; kao, kolja već treću svinju.
– Nego, s kuma onomad besmo u Skoplje, a on pa privatnik, da ne kažem robovlasnik, odvede me u neku kafanu, i naručuje – „mečkina šapa“. Šta je sad ovo? Ja jedem samo ono što ima papak ili kopito, da ne računam pernato s kandže. Ali šapa! Lelkee, ono kad donesoše, ja se varkam, oni kumovi drugari proturiše se. Obiđi be, š’pka mi kum, nemoj da me brukaš pred poslovni prijatelji, ima kad da jedemo pljesakvice i ćebapi. I ja što ću, a mrtav gladan, navalim na onu šapu od mečku.
– Ovo žena mi ne moj da čuje, bolje da joj kažem da majka mi bolje kuva od nju, kad oću da je iznerviram, ali nešto poubavo i poukusno ja u moj vek ne proba! Bre glođaj onu šapu, pa naručim i još jednu, repete! Kum vika, ne preteruj be kumašine, pred poslovni prijatelji, ako treba će ulovimo mečku, pa jedi dok ne pukneš, obruka me živoga…
– Ali, ja potražim gazdu od objekat, i pitam ga, dobro, kako vi Makedonci dolazite do mečkino meso, a mi Srbi, potomci na Lesandra Karanovića, makedonskoga, to ne mož’ da nađemo? Jas ke ti kažam – vika gazda – al nemoj pa ti na nikoga da kažaš. Kupi si eden šarplaninec, on se davi s mečkata, i go udavi, a ti mečkata vo zamrzivačot, i ete ti godižbina. A jas ke ti prodam obučen šarplaninec, vosem mečki je do sad udavio, i ke ti dam garancija na godinu dena.
– Odvede me tamo, u boks, ono šarplaninci ovoliki, glođaju koske od mečke. Toa su, kaže gazda, sve oni podavile. A ke ti preporučam eve ovoj šarplaninec, duri smo brakja, toj je najumejatan lovac na mečkite. Kolko pare? Eh, kolko pari? Zemi go za sedamsto evra, i imaš garancija za godinu dena. Sedamsto, četristo, otutke-odovutke, pogodismo se za pesto, i moje pijenje. Ispadna osamsto.
– Ali, dobro, mislim se, će se isplati, će odvedem šarplaninca u Kazanđol, će udavi mečku od trista kila, i ete ti i đuvečke, i gulaši, i skaru da raspališ, i da osušiš u pušnicu, ama sve… Mečka, car životinja, kakva svinja?!
– Odvedo šarplaninca doma, ogradi ga u boks, kupuj mu najskupu kučeću hranu, češljaj ga, kolmuj ga, čisti po njega, al ne ja, nego žena mi, ja li da se zamučim, žena mi vika – ej bre, komšija ajde što kla svinju, nego i tele sobali, a ti kuče dovede što izabi kao šestočlana porodica. Ćut’, reko, usta da imaš, jazik da nemaš! To je bre investicija! Strpi se malko!
– Gledam ga onoga šarplaninca, on nešto uilan. Ama grad mu gradi, rani ga bolje od deca, marvenoga doktora mu obezbedi, jok, ništa ne pomaga. Grdne pare istroši, kad on, došlo mu, pre neki dan lipca! Ja mu nosim tri kila šunku matijević, najkvalitatnu, to be za deca nikad nisam kupio, kad, zateknem ga, on isplazio jezik.
– Što sad da pravim? Ne prođe ni mesec dana, a iljadu evra, i poviše, kad sve zbereš, otidnaše u troviju. Nego, setim se, imam garanciju od onoga dimče, prodavca. Pa šarplaninca u zamrzivač, te trk kod advokata. Au, kaže on, pa to će mora preko međunarodno pravo, diplomatska pošta, će potraje neku godinu, a moj honorar za to ti je u startu iljadu evra; ne se krsti, planiram to do Strazbur će ode! A onda sigurno dobijamo! Ali, čuvaj dokaz!
– Dobro, reko, onodite magare u kal. A zašto sam te tebe zvao? Pa li, samo što turi šarplaninca u zamrzivač, isključiše mi struju, kažu, nisam plaćao računi! I šarplaninac se usmrdeo u onaj zamrzivač, počeo da se raspada, ali komšija me nauči – iseči mu rep, tu je DNK, ama, gledaš li ti forenzičari i Horacija Kejna?!
-Eee, ima poslovica – će zaigra mečka i ispred tvoju kuću. Ete, ne zaigra. Ili zaigra, više nisam pametan…
Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.