Od to nema ni pojanje, ni vijenje



– Ama, ti li me to vikaš, novinare, da sednem, ovako pred fajront? Eee, falim te boške, i ti nekoga da vikaš, a ne svi tebe te vikaju. Što, će se radimo li, ko se radi, ne boji se gladi. Pa aj da sednem, od to nema ni pojanje, ni vijenje… Salte pijenje.

– Lelke, iskida se od smešku sabajle. Iskačam ja iz kuću, gledam, u komšiluk  mi se izvode neki radovi. Komšija na rabotu, a žena mu opravlja majstora, onoga dunđera. Tiki, iskoči komšika na terasu (a ona meraklika, samo nemoj na nikoga da kažeš), onaj se vere gore kako katerica, pa ona da mu ugodi, vika – majstoree, ja sipa rakiju, i turi kafu, a ti što radiš? Te ti ga on – pa eve, gazdarice, kovemtegolu! Ona si je to razumela na svoj način, pa vu arno, ajde, kaže, po’itaj, da ne ostine kafa, i da ne vetreje rakija!



– Lako si je na nju. Muž vidi ovo i ono, ali prizetko, ćuti si, sliku ima, ton nema. A njen tatko gastarbajter, pola vek na truli zapad, tri kuće ima, stanovi, kolišta, besovi, pola zvezde granda je opalio, pet iljade evra za jedan jaribaš, i još u redovi se čeka! A ja što? Gol čindo! I samo da znaš – ako ti je tatko siroma, nisi ti kabat, pa nisi ti pravio njega, nego on tebe, ne mož ga biraš; ali, tast ako ti je siroma, e onda si eptem budala!

– Bree, ostruga me ova rakija, u stomak mi mjauče nešto ko zaljubljena mačka. Će zamezimo li nešto? Dete, znam da je pred fajront, ali imaš li nešto za meze, duplo plaćam. Skara ne radi, a? Pa sa što možeš da ne pokaniš? S po jednu kajganu, a? Odlično, baš se izdrči! Daj dve kajgane, i dve glavice beli  luk! Što, gospodin novinar neće beli luk?! Će kandi, ne mož da maltretira ljudi okolo s njegove provokacije? Pa kod zubara li će ideš be, tečo? Kakva je to kajgana bez beli luk? To ti je, na priliku, kao kad močaš, a da ne prdneš!



– E što su ubavi jajca, mljac, mljac, poorrreeevv, trrrt, za pupak mi se zalepiše! A kad smo već kod jajca, ovako da ti ulepšam meze s jednu pričicu iz moju bogatu radnu biografiju. Znaš, ja sam ti radio u onaj vranjski privredni gigant, što je prdnao u tikvu, pa onomad vidim plakat, neka pozorišna prestava, „U tesnim cipelama“. Raspitam se okolo de je to pozorište, rekoše mi tamo i tamo, aaa, sproću sud! Pa tako mi kaži, ja u sud pola vek sam proveo, tužim se sa celu rodbinu, do deveto koleno! Al kažu, ne smeš da jedeš ni beli ni crni luk, će istruješ ad… at… e taj de, auditorijum! I ne smeš da prdiš i porevaš. Boške, mislim se, kakve li su to mučene duše tamo u to pozorište, neko pred pušku li ih tera da idu da gledaju glumci pijandure de se čepate, ili im je to radna obaveza, kao mi što smo išli na Slobini mitinzi, kad smo se dogodili kao narod. Al tamo je bilo sve na živoga čoveka što valja – i pijenje, i jedenje, i prdenje, pa bogami i tepanje, namestimo koske na nekoga iz opoziciju. Ma lud provod! Pa ti se ja natepam trljaničku, za praziluk mi ništa nisu rekli, a ovo ti je demokratija, sve što nije zabranjeno, to je dozvoljeno.

– Sedna ja, odma se isprazniše dva reda ispred mene, i dva poza mene. Stoje ljudi uz duvari, na jednu nogu, i to tuđu. Ama, sedite ljudi, evo slobodni mesta; kako prozborim, oni maramčiki na nos. Ništa, gledam ja ono tamo, i bogati, mnogo poznate face od televiziju. I sve isto kao u onaj naš gigant, ama preslikano, kao da su radili u štanceraj ili krojačnicu. Gledam belu glavu da vidim u onaj mrak u publiku, ma jok, izgleda da je taj gledao prestavu, a kako radnja odm’ca, ukapiram da je on taj komad pisao, ali pod tuđe ime, nekakvoga kovača.

– Al da se vratim na jajca; ej, nemoj da shvatiš pogrešno! Ne li, radimo ti u gigant, a vesela atmosfera, onaj doneo prženicu, onaj vešaljke, onaj čvarke, ovaj šljivovicu, ovaj komovicu, ovaj komenjak. I posle tolko rabotu, mog kolegu, normalno, pritera ga. Trk u nusprostoriju, čučavac. I mi tako radimo, radimo, al kolega ga nema. U neko vreme ni tekna – de je ovaj čovek? Traži tamo, traži vamo, dok ne pridzvirismo u kakaonicu.

– Ima što da vidimo – čovek lega u onaj gad u nesves’, a ovolik pacov mu visi na jajca! Kako je on čučnao da se isprazni, pacovčina iskoči iz čučavac, i zagrize ga za kesu. On joj! savedne se da pogleda što je to, i kad vidi prizor, padne u nesves’! Pacov kad nas vide, poče da bega, dvojica ostanaše da povrnu kolegu u život, a ja i kolega mavamo onu dzverku, on bega, mamu mu jebem, ovamo, onamo, i odnema ga!

– Mi od vrata do vrata, dokle dođemo do šefovu kancelariju. A on jedan Crnogorac, stopedeset kila, ma kad prođe kroz pogon, ne smeš da ga pogledaš, odma – „ da jebe oca sa tridest posto štimulacije“! Kad mi u kancelariju, a šef čoče se kačio na katedru, i trese se kao prvoborac. Što radiš be šefe na taj astal, neki govor li vežbaš? On muca kao nem za mindžu – pac… pac… Aaa, dok se mi setismo, onaj zlotvor pobego kod njega u ofis, tu našo božeogrejište. A ovaj pa, kad ga vidi, pobegne na katedru. Ete ti ga odnegde iskoči štakor, pa ima ga jedno kilo i po živa mera, ovolik bandzov.

– Šef pomodre, počna da vrišti i da tupa s noge, ripa od onaj astal da dokači plafonjeru, tamo da se kači, a kolega mi ufati pacova na felš, nabaci mi ga na volej, ja baam, zalepim ga za duvar, a kolega ga nagazi na glavu. Pacov pišti, šef vrišti, mi psujemo, gazimo, dok onaj ispušti dušu. Ja ga fatim za rep, onako vitlam s njega, da ga frljim u đubre, kolega ladi šefa s vodu, jedva ga povrna.

– I tako se to završi, mi polazimo, šef se malo razbaravio, kaže – e, junaci, što ste viđeli, nijeste viđeli, a ja ću, serdar, znat kako ću vi se odužit. Uuu, šefe, mi pa, taman rabota, pa što ti misliš od nas…

– Ete ti ga posle pola sat vreme u pogon, namrštio veđe, ruke na guzicu, fazon Musolini, kao uvek. I kako prolazi, one radnice ga pituju – šefe, dobro li ti je… A mi ništa nesmo rekli, da nemam… Konobar!

Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



  • Ostavi komentar