– A što više da ti pričam, novinare, kad sve znaš; isto ko čovek. Ti sve znaš, pa mi dupe daš, hahaha! Čekaj be, šalim se, ti pa odma se uvredi… Crnke, crni ti oči. A stvarno tako mislim, vi novinari mnogo znajete, na čindo da bajete, hahahaa! Te ga, pa se naljuti, će si ide, će me zajebe ovako kao smrdljivo sirenje, i to još pred fajront. Ama, sedi be, ne sednaja ga, duplu će ti vikam! Bree, što sam diplomata, s dva reča te ubedi…
– Da čuješ što mi se jutros desilo, pa da se iskidaš od smešku. Tiki, idem ti ja s motokultivator, da berem drva, naravno u komšijin zabel, kad može on u moj zabran, kod ženu mi, pa mogu i ja u njegov, po drva. Neka gmeči on ženu mi, ima i za mene i njega, pa neje sapun da se izabi, ali nagmečim gu i ja onu prikolicu zdrva, njegovi, jošte pa turim i fosne okolo, da stane još jedan metar. I trr trr po star put od Banju, kad, negde kod Dva brata, zastoj. Što je ovo? Ja znam svi pijani što se vraćaju po tu rutu, Banja, Bresnica, Ranutovac, Suvi Dol, idu po star put, da izbegnu kešolovci, to jest saobraćajnu policiju; ali, i oni se naučili, pa na autpout, Koridor 10 (a i na to će se vratimo), zajebali nekoga guštera, da zaustavlja strendžeri i naši tajkuni, džipovi i ostala čuda, što se, naravno, ne sme, ali neka se uči dete, a mi da si pečalimo neku paru.
– Jedan ispred mene u „varburga“ povraća u rukav od mantil, drugi u „zaporošca“ loka vodu i pije antialkoholne tablete, treći bega u njivu… haos. A baš ispred mene, Cig… ovaj, Romče sa zapregu, jedno konjče tegli, a u prikolicu ono što je siroma zbrao po divlje deponije duž turističke rute, šporeti, frižideri, gume, icepeni mandraci, i što ti sve ne; pa on onda posle sve to prodava na kilo po otpadi. A evo de je ekološka deponija Meteris, sve može tamo da se odloži, javi se na Šizu, dobar dan, dobar dan, ja dođo da istovarim ovo đubre, može, ali to se plaća.
– Pa ti sutrašnji Evropljanin lepo po mesečinu nađe neki potok, i istovari belu tehniku, i crnu, što je izabio. A Romče ide po nji, kao parca, i zbira ono, meša po onaj otpad, tovari, muči se, i s lozinku šiba ono kljuse, a u njega duša nema, nema Ciga sa što kilo ov’s da mu kupi, da ga barem malko podrani. Ma nema ni da ga potkuje, ako je brat mu kovač i potkivač. Ako smo braća, kese nisu nam sestre!
– I ništa, čekam ja kontrola da obavi službeni zadatak, ovoga kazne, onoga pušte, pa podele dobitak, kao u kviz milijunaš, pola-pola. I dođe ti moje Romče na red. Onaj njegov parip klap-klop, saobraćajci u oni zeleni fof… foc… e, ti de, fosforoscentni jeleci, svetle u onaj mrak kao sijalice, nemoj neka pijana budala da ih sabere, ali, jebi ga, to su ti rizici posla! Em će te osakati, pa će mu naplatiš štetu i preko sud i privatno, vansudski, em će se vučeš na bolovanje sto posto, povreda na radu, em će odeš u prevremenu penziju, isto punu, kao da si bio sudija vrhovnog suda, sa četerespet godine, i će si gajiš pčele, i će si pečeš rakiju, a usput će pišeš pesme i će radiš honorarno za udbu. Ete ga jedan takav, neperen, vika – jes da se mučim, ali teram si ga vek!
– Nego, da se vratimo na Romče, i njegovo kljuse. Službeno lice ga zaustavi, uključi lampu, i ima što da vidi – kolege, dođite ovo da vidite, ovo se od Balkanski ratovi nije videlo. Svi se zbraše, blješti od oni njini jeleci, kao petlja što je kod motel, Denzi što je napravi. Rom trlja oči, vadi kilo rakiju, tri faćke popijene, nudi narodnu vlast, če popinđum li nešto, bračo?
– Aaa, ne, na dužnosti smo, kažu oni, i počnu da mu nabrajaju saobraćajni prekršaji, po koji je onaj siroma zaslužio bar doživotnu robiju. Nemaš štop svetla, brisači, nemaš ni registarske tablice, dobro, prvu pomoć imaš, će ti potraje do Dva brata, nemaš dizalicu, rezervni točak, a i konj ti je nepotkovan! Kolega, nož na oružje, vrzuj, i vodi na radijator.
– Aman, poče učesnik u saobračaju da kumi i moli, siroma sam čovek, kaj sem devla korkoro, imam otprilike oko jedanaes deca, ako očete, če vi fatim po jedno, a pare nemam da platim kaznu! Ne be, zapeli ovi kao pinteri u čvor, za ovo bi trebao da platiš oko pedeset iljade evra, ali eto, mi smo milostivi, a i ministar nam dobio orden „Beli anđeo“, što znači praštanje i baravenje s maloletni dečišta, plus puškomitraljez, pa na tenk; i zato smo danas dobro raspoloženi, pa će te puštimo, samo s pet iljade kaznu; ali, da ne tražiš priznanicu!
– Ama nemam, ljudi, oči da mi ispadnev, na čindo nokat da mi israsne, nemam pa nemam; i da imam, odokle mi? Jedino što mogu da ve pokanim to je mleko od kokosa! Saobraćajci se zgledaše – a be, kolega, probao li si ti nekad mleko od kokosa? Jok ja, a ti? Nisam ni ja… Pa što misliš? Aj da probamo, pa će vidimo. Daj be to mleko, kurafte pinja te kurav! Evo, izvolte, izvrte odnegde Romče flašu s nešto belo.
– Proba prvi saobraćajac, promućka onako po usta – mmm, kolega, pa ovo nije loše, ovo uopšte nije loše, evo probaj. Onaj drugi uzede, otpina, i on promućka, gleda onako nagore s poluzatvoreni oči, degustacija, zini-glini, kaže – stvarno nije loše, da uzmemo mi ovo, i na žene da odnesemo da probaju, pet iljade uvek će zaradimo, a mleko od kokosa jemput u karijeru ti se padne.
– I tako se lepo slože, pa na Romče – citu, dža upre ki Gornja čaršija, sad si prošo šukar, ali drugi put vodinđavle račun, ako nemaš mleko od kokosa! I Ciga ovolik kez, u onaj mrak samo vidiš njegovi zubi i belci, pa si ošina kljuse, i razdra se – điihhaa, Kokose!
Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.