Streljanje živog kostura



Petar i Dragica sa sinovima i ćerima, Danilo, prvi s desna, Dragana Keser, Danilova ćerka, Stoje-Danilo i Marija, sede-Dragica, Petar i Dragana: strahota jedne porodice

Deda Petar direktno je otišao kod Josipa Broza Tita i Edvarda Kardelja, početkom 1952. godine da zamoli da uzdejstviju pomilovanje i Danila ne streljaju u Bugarskoj. Tadašnja štampa je zapisala njegove reči:“ Došao sam kod druga Tita i druga Kardelja da čujem šta se može učiniti da se od smrti spase moj, nevino osuđeni sin, moj Danilo, i da ih molim da naša Vlada učini što može“



 



Stoje-Danilo i Marija, sede-Dragica, Petar i Dragana: strahota jedne porodiceDanilo Dončić, Vranjanac, potomak poznate vranjske familije Grofovi, imao je tragičan životni put. Od sudskog činovnika do 1942. godine u Vranju, do člana Komunističke partije Bugarske i  predsednika Narodnog fronta Jugoslavije u Bugarskoj do 1948. godine, od proglašenja rezolucije Informbiroa „titoista“ i špijun FNR Jugoslavije. Na „Plovdivskom procesu“, 30. decembra 1951. godine osuđen na smrt streljanjem. Kazna je prema zvaničnim bugarskim dokumentima izvršena 6. aprila 1952. godine.

– Majka nikad nije htela da priča o strahotama kroz koje je prošao otac, a potom i ona. Htela je da to zaboravi, ali su često uzdasi i suzama ovlažene oči odavle da u duši nosi neki beskrajan nemir. Mnogo kasnije, saznali smo neke detalje od rođaka u Bugarskoj bitne za hapšenje i streljanje oca. Naravno, čuvamo i tadašnju štampu, pre svega „Borbu“ koja je izveštavala o „Plovdivsakom procesu“ – priča Danilova ćerka Dragana.

„AGENT“

PLOVDIVSKI PROCES
U „Plovdivskom procesu“, 30. decembra 1951. godine zbog špijunaže protiv Bugraske, osuđeni su jugoslovenski građani: Danilo Dončić i Tafil Redžepov na smrt streljanjem, a Rade Mitev Ivanov, Julija Kacarova, Kerim Kerimsavić i Boris Gavrilovski na dugogodišnje kazne strogog zatvora, od 10 do 20. Sedmi optuženi, Mursat Omerović Maksut, kriminalac ubačen kao provokator i svedok protiv „šestorke“ na suđenju, optužen je na pet godina zatvora. Osim njega, pri izricanju presude opužene su stražari su morali da pridržavaju jer su nisu mogli da sede zbog višemesečne policijske torture.  Interesantno je da su se završnog dana sušenja pojavila 45 „dovedena“ svedoka protiv optuženih koji su izjave dali za sat i po vremena.

Njihov rođak Boris, koji je u vreme suđenja Danilu radio u vojnim službama tadašnje Bugarske, znao je šta se sprema njihovom rođaku iz Srbije. Pričao im je da su po dodošenju rezolucije Informbiroa i razlaza zemalja Varšavskog pakta na čelu sa SSSR sa Jugoslavijom, mnogi u Bugarskoj bili pod prismotrom tajnih službi, praćeni da su ili ne polonici politike Josifa Visarionoviča Staljina. Posebno, oni koji su dolazili iz Jugoslavije.

Dragana Keser, Danilova ćerka– Rođak je ocu rekao šta mu se sprema: „Vrbovaćete te da postaneš bugarski agent, da putuješ u Jugoslaviju i odrađuješ ono što se od tebe zahteva. Da bi odlazio i vraćao se žena i deca neće moći da idu sa tobom. Time ćeš biti ucenjen. Moj predlog je da odeš u Jugoslaviju i više se ne vraćaš, od agentske službe ostaćeš bez glave“. „Agent neću da budem, a neću ni da bežim, bez žene i dece ne mogu da živim, Ostajem“, bio je odlučan otac. „E, onda, da nisam u tvojoj koži“, odgovorio mu je – navodi Dragana.

Odbijanje da se stavi u tajnu bugarsku policijsku službu biće glavni razlog hapšenja, a povod je bio banalan. Prilikom ulaska u prostoriju Narodnog fronta Jugoslavije u Sofiji oštro mu je zamereno što nije sa zida skinuo sliku Josipa Broza Tita. Nakon toga, kancelarija je zatvorena. Danilo, kao predsednik, bio je jedan od glavnih organizatora srpsko-bugarskog prijateljstva po završetku Drugog rata.

Petar i Dragica sa sinovima i ćerima, Danilo, prvi s desnaUhapšen je, aprila 1951. godine, na plovdivskoj železničkoj stanici i odmah sproveden u istražni zatvor. Supruga Marija, četiri meseca nije znala šta se sa njim dešava. Njegov hod po jezivim, krvavim inkvizitorskim mukama bugarske Kominterne trajaće gotovo godinu dana. Naći će se u grupi sedmorice optuženih od kojih je jedan kao kriminalac bio provokator i svedočio je protiv njih. Isleđivanje Danila Dončića do konačnog priznavanja optužbe pod nečuvenim metodama torture trajaće do kraja godine, a suđenje će biti prema pisanju beogradske „Borbe“ od 27. do 30. decembra 1951. godine pred plovdivskim sudom na kojem je Danilo osuđen na smrt streljanjem. 

Prema pisanju beogradske „Borbe“ od 15. janura 1952. godine: „Svakome od „optuženih“ po šablonu se imputira nešto iz oblasti „političke špijunaže“, pa za nešto iz oblasti „ekonomske“, i na kraju, iz „vojne“ špijunaže. A same te „optužbe“ pokazuju, međutim, koliko su srećno odabrane i uspešno sačinjene – piše Borba“ i nastavlja:

GROFOVI
Danilo Dončić, pored Blagoja i Mileta, je bio jedan od trojice sinova Petra i Dragice Dončić iz familije Grofci. Imao je i četiri sestre: Dobrilu, Kevu, Miru i Vericu. Pera Grof je imao kuću na u današnjoj ulici Trg 7. septembra broj 13 u naselju Tulbe, gde je živeo sa ocem Antanasom i bratom Dimitrijem. Pre Drugog rata, bio je trgovac paprikom, a držao je i šnajderske kurseve jer je jedno vreme radio u vunovlačari sa sa ocem  i braćom Urošem i Dimitrijem.
Pera Grof je zbog trgovačkih poslova stalno odlazio u Bugarsku. Tamo je upoznao trgovca, za koga je govorio da je domaćin i zadržan i rešio je da se orode. Za svog Danila isprosio je njegovu ćerku Mariju. Danilo je do 1942. godine radio u vranjskom sudu, a potom je prešao da živi u Plovdiv. Kod Vranjanaca je upamćen tako što je mnogima koji su bili internirani širom Bugarske pomagao na razne načine. Ubrzo se uključio u bugarski antifašistički pokret i postao član BKP.
Sa Marijom je izrodio četvoro dece, od kojih se Vranjanci sa posebnim pijetetom sećaju rano preminulog Petra Pepija Dončića, jednog od najboljih fuidbalera svih vremena u Vranju, Skoplju i Prištini. Pepijev sin Danilo, koji je ime dobio po stradalnom dedi,  igrao je fudbal za nekoliko srpskih klubova poput kruševačkog Napretka. Istakao se je kao fudbalski trener, vodio je i osvajao titule šampiona sa klubovima na Malti, gde trenutno živi.

„Danilo Dončić je  – prema navodima optužnice – „kriv“ što je na pijaci saznao da je žetva 1948. godine bila dobra i što je narod mogao od nje da živi i to saopštio jugoslovenskoj ambasadi u Sofiji. To je bila „ekonomska“ špijunaža. On je, sem toga, obavestio našu ambasadu u Bugarskoj da je raspoloženje Bugara na strani Kostova, a ne Červenkovskog – što treba da predstavlja „političku“ špijunažu – a zadužio je Rade Mitev Ivanova da prikupi i nekakve vojne podatke o brojnom stanju garnizona u Plovdivu i njegovom okruženju“.

TITOVA SLIKA

– Iz novina smo saznali da su u splet „krivica“ protiv oca umešane i „optužbe“ da je delio krupne iznose bugarskog novca – koji je „dobijao kao rukovodlac špijunske organizacije od ambasade FNRJ  u Sofiji. – i optužbe da je čitao „Borbu“ i „Novu Makedoniju“, potom da je u kancelariji držao Titovu sliku i ko zna šta još – ističe Dragana.

Za Danila Dončića i njegovo oslobođenje zauzeli su se mnogi iz tadašnjeg vrha FNRJ. U Sofiji, do 1948. godine, prilikom boravka mnogi istaknuti komunisti, raznih profila, od Moše Pijade do Branka Ćopića bili su njegovi gosti, a potom i prijatelji. Bio je izuzetno cenjen i poštovan i kod vodećih bugarskih komunista.

PISMO MARIJI
Danilove ćerke, Dragana i Ivanka, kao i sin Nedeljko čuvaju kao trajnu uspomenu njegovo pismo iz zatvora, napisano na dvema krpama koje je jedan od stražara tajno doturio njegovoj supruzi Mariji. Pisao je na bugarskom, a delovi pisma su još uvek čitljivi.
„Dragi moji, evo pišem vam da znate šta je sa mnom. Na dan 3. aprila 1951. godine kad sam hteo da se popnem u voz na plovdivskoj železničkoj stanici prišli su mi agenti u civilu i naredili da pođem sa njima. Držali su me u zatvoru 10 dana. Oni su se smenjivali  i saslušavali me danonoćno. Samo sam tri puta dobio kiflu-dve za sve vreme, a vodu kada bih se onesvestio. Na rukama su mi slomili prste udrajući me motkama. Uradali su me i po glavi, nogama, celom telu. Krv je tekla na sve strane. Dva puta sam se onesvestio. Polivali su me kofama vode kako bih došao sebi. Prsten koji nosim kao simbol naše ljubavi su mi iskrivili udarajući me po ruci. 15.4. su me prebacili u zatvor u Pazarčik. 12 dana sam ležao na betonu poluonesvešćen. Nisu mi davali vode, pa sam lizao sopstvenu krv koja je tekla iz nosa, ušiju, sa tela…. Ponovo su me vratili u zatvor u Plovdiv“.., samo je mali dao strahota bugarskih policijskih inkvizitora koje je opisao Danilo u pismu na krpi.

PROTESTI
Povodom suđenja „plovdivskoj grupi“ za špijunažu, početkom 1952. godine održan je veliki narodni miting u Nišu kao znak protesta i podrške osuđenima. U Vranju je odžan skup podrške manjih razmera na trgu u Gornjoj garšiji, ispred kafane „Belo jagnje“.

(KOMPLETAN TEKST PROČITAJTE U ŠTAMPANOM IZDANjU)

Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



  • Ostavi komentar