Ja trivonj, pa frrpp, frrpp



-Novinare, sedi, i ovako pred fajront popi jednu kajsijevaču. More, duplu! Iako je duplo poskupa od tu tvoju mešinkovaču, stomakliju, kad je beg bio cicija? Ne be, ne, ili kajsijevaču će piješ, ili moj čindo. Dete!

-Znao sam da će te ubedim s dva reča. A, pitaš, zašto baš kajsijevača? Tiki, danas uštede stosedamdeset iljade dinara, pa reko da častim. Kako sam uštedeo? Dugačka priča, ali da ti počnem od početak.



-Znajemo se sto godine, i poznato ti je da sam ja iz staru gradsku familiju Teraježi. I ono sin mi kad se rodi, ja na ženin zahtev posadim fidan, kajsiče, baš na dan rođenja na malečkoga Teraježa. Firaje Teraješče, firaje i kajsiče. Svaku godinu žena mi od njega napravi slatko, kompot, džem, a ono što otpadne i pretekne, ja u komine, pa izvadim i neko kilo rakijicu; i u mene je duša.

-A stanujem, znaš, u onu ulicu što vodi nakud Gornju čaršiju. I ovi naši Cig… ovaj, Romčiki, tu moraju da prođu kad idu nakud centar, i otud kad se vraćaju. Po cel dan i noć orljak – čiaftu pele, asmo karese kožinka, kobor tute na zarja, i ostale romske jezičke egzibicije. Jedno vreme se buni, iskočim na terasu pa šunela be, kurafte pinja, kurafte deja te kurau, ma jok be, pet pare ne davav, vikav mi otud – čičo, asmo pele, kurafte žena ti u dakiri mindža! I digna ruke, kad ne možeš da ih pobediš, što kaže Patak Dača, pridruži im se.



-Kad, pre neko vreme, prestana noćna buka. Ma ni da čuješ Romčiki, prosto nekako počna da mi fali, što je sad ovo? Kad ono, što bilo – kajsiče rodilo, puno č’čko, al svaku noć sve manje i manje kajsije na njega; sve srazmerno – što manje buka, to manje kajsije. Sumnjivo mi to na mene, pa jednu noć pogasim svetla, sednem na terasu, i čekam, da vidim što se to dešava – kakva je to veza između misteriozan nestanak kajsije i tišina iz mladu romsku populaciju.

-I negde oko jedan sat, čujem ti ih ja tamo negde kod sud, de se deru, pa odejmput prestanaše. Tišina. Kad, eto ti ih. Jedan po jedan, sve mladi Romčiki, kačuju se u kajsiče, pa beri li beri, kao da je opštinsko, a devojke dole čekaju i trpaju u kese. Istrčim ti ja, kao Rambo, što radite tuj, mamence li vi ga lopovsko, sa’će vi ja pokažem čivo li ste kajsiče obrali!

-Oni mrtvi ladni, ranije se znalo, ciganski stra’, sad, ma jok be! Svi kao u honkonški filmovi, počnaše neke kerefeke da izvodiv, neku džiudžicu – ha, hu! Citu, kažu, čičo, naš be, da ne izedeš ciganski čutek. A toj i žensko tepanje, da ne te jede.

-Vidim ja da sam poslaba strana, i taman da se taktički povučem na rezervni položaj, to jest u spavaću sobu, čujem ženu mi de pišti od terasu – udri gi, Teraježe, muško li si, što li si? Sve obrstiše kajsiče na Teraješče, nema ni za kompot, a kamoli za tvoju rakištinu, pusta ostala!

-Proradi mi muški ponos, a ako ne reagujem neće ima ni jaribaš, povrto se okolo, vidim neki prut, grabnem ga, pa prvo Romče što mi beše pod ruku, pljas! preko oči. On poče da kuka kao da ga derem, leelkee daajee, kamadaraftu naćistoo, deevlaa, utepaše me zbog dve kajsićiki. Oni ostali kad to čuše, kao šimpanze poripaše od kajsiče, i tutanj nakud Gornju čaršiju, begajte noge, da ve ne userem!

-I vrćam ti se ja u kuću, naduo sam se kao crevo na žar, žena oduševljena – jao, dragi, ovolike godine smo u brak, a nisam ni znala kakvoga Obilića imam u kuću; Srpkinja ga jošt rađala nije, od Kosova, a ni prije njega! Pa kad pade jedno holivudsko krljanje, pročistismo krajnici jedno na drugo, reko, em spasi kajsiče, em će pravimo nešto bezobrazno noćas, će propoje petliče!

-Počna peting, kao u mladi dani iza muzej, kad u sred noć, zvrrr, zvrrr! Neko legnao na zvono, kao pijan klisar na slavu, pa se ne skida, kao dete iz crešnju. Zvrrr, pa zvrrr! Ko je taj sad, u nijedno vreme, u majčinu! Ko je? ja onako oprezno. Policija, kaže, otvaraj! Ovde nema nikoga, počna ja da se vadim, more, otvaraj, nemoj da razvaljujemo, vika onaj otud.

-Otvorim ja, oni u interventne uniforme, kao oni u bezvezni američki filmovi, gou, gou, klir, klir, legnuj, i ruke da ti vidimo! Vido ja ovde nema šala, što vikaše drugar mi Makedonac – nema šalka s gol karot na gol gazot – legna si kao snaška, vrzaše me s lisice. Šta je bre braćo? Nit sam krimos, nit političar, nit pa novinar… izvini, novinare.

-Nemoj ti se praviš lud, kažu, dobro ti znaš što je – teško si povredio mladog pripadnika romske nacionalne zajednice, i to u dekadi Roma, i to zašto? Za pola kilo kajsije! Pa da si se obratio na opštinsku socijalnu službu, čak i oni bi ti to kupili! Ama nisam, počna ja da kukam, nisam, oči da nemam, samo sam ga ošinao s pručku, onakvu kao za njin goč, evo je tu! Ne, ne, polazi s nas!

-I cel noć u policiju, pa izjave, pa advokati, pa đavoli, jedva me puštiše. Žena mi odma vodu i slatko od kajsije. Ali, Romče došlo iz Švesku, puno s pare, potplatilo doktora, i onaj zlotvor mu dao uverenje za teške telesne povrede! I tužilo me, traži odštetu dvesta iljade dinara! Odokle mi na mene tolke pare, pa ja nisam iz Žbevac, niti sam u neku političku partiju, ja sam stari Vranjanac, od četerspete divljač za koju nema lovostaj. I nađem u podrum dedin sidžim, juže, da se besim.

-I taman napravi omču na luster, tražim hoklicu, pa neko na vrata zvrrr, zvrrr! Oo, majke mu ga nabijem, ne mož’ pošten čovek na miru ni da se obesi. Dobro, aj da vidim ko je. Otvorim, kad ono Romče što sam ga šinao s pručku! Što oćeš be pa ti sad? Kaže, čiča Teraježe, ujka mi mulo, malopre, od srčku, iznenada, mora da ga saranimo! Pa što sad ja da radim, i mene neki mora da sarani. Ništa, kaže, ako mi za sat vreme obezbediš tries iljade dinara da saranimo ujku, odma povlačim onu tužbu za dvesta iljade!

-Ja u slamaricu, na ožalošćenog sestrića tries iljade na ruke, on udari palac na potvrdu, i tako ti ja uštede stosedamdeset iljade dinara! I zato pijemo kajsijevaču!

-A kajsiče? Kako onaj iskoči preko vrata, ja trivonj, testeru, pa frrpp, frrpp, pretrupim kajsiju. Nego, za nesreću, prođe tu jedan iz udruženje za zaštitu prirode, vide me de trupim drvo, slika me s mobilni, i podnese mi prijavu za uništavanje životne sredine. Vrednost spora – trista iljade dinara!


Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



  • Ostavi komentar