Kralj čočeka



Sedamnaest godina upornog dolaska na poklonjenje trubi u Dragačevo, nagrađeno je sa tri prve trube, što nikome do sada nije uspelo, i zvanjem majstora ovog instrumenta



 



Kada se zovete Elvis, skoro da ste predodređeni da budete kralj, Ajdinović ili Prisli, to je samo stavka iz krštenice, rokenrola ili trube, to je stvar afiniteta, u Memfisu ili Surdulici, u dolini Misisipija ili nedaleko od Vlasine, to je samo geografija. Nekada, kaže legenda, bilo je dovoljno adresirati pismo samo na: Elvis, USA i ono je nepogrešivo stizalo njemu u ruke. Danas se više ne pišu pisma, ali surdulički Elvis ima svoju stranicu na Fejsbuku, a na internet pretraživaču ga nalazite sa samo tri klika. Svi ga znaju, kralj je kralj.

FAMILIJA JE ZAKON

U njegovoj Surdulici, naravno, nema nikoga ko ga ne poznaje, ali on i dalje stoji čvrsto na zemlji. Kaže, nisu ga promenile ni nagrade, ni laskanja, ni to što je poznat, ni činjenica da sada ima zvanje majstora trube, što je san svakog trubača.

– Prva truba Guče bio sam prvi put 2000. godine, pa 2002. i sada treći put. Jedini sam nosilac „Majstorskog pisma“ koji je to zvanje dobio sa tri osvojene nagrade i to sve tri upravo kao najbolji trubač, na šta sam izuzetno ponosan. Na predtakmičenju na „Vlasinskom letu“ učestvujem redovno od 1994. godine, isto toliko i u Guči. Šest puta sam pobedio kao trubač, a četiri puta je moj orkestar bio najbolji. Dosta mi je draga i „Zlatna jabuka“ iz 1999. godine, kada sam nagrađen za najizvornije muziciranje, ali prva truba je prva truba. Imam ja još dosta nagrada, ali ove iz Guče su svakom trubaču najvažnije u karijeri – ponosan je Elvis.

GINIS
Surdulica ima16 trubačkih orkestara, a svakako je podatak za Ginisa da Zagužanje, selo sa šezdesetak kuća u neposrednoj blizini, ima čak 10 orkestara!
– Sada kada svi gledaju u Surdulicu, najpre zbog „Vlasinskog leta“, a sada i zbog Guče, bila bi ogromna šteta ne iskoristiti priliku koja se sama nametnula. Jer, upravo je dobra organizacija „Vlasinskog leta“, podrška opštine i ustanova kulture i doprinela da Elvis dobro prođe u Guči – uveren je Novica TONČEV, predsednik opštine.
Dragan RADOVANOVIĆ,direktor surduličkog Kulturnog centra i Ljubiša RISTIĆ, urednik programa u ovom centru i jedan od osnivača „Vlasinskog leta“, ističu da je ova manifestacija jedna od četiri predtakmičenja za Guču i da su pored Surdulice, koja predstavlja južnu Srbiju, tu još i Boljevac za istočnu, Zlatibor za zapadnu Srbiju i Kotraža za takozvani moravski kraj. Međutim, sva tri takmičenja zajedno nemaju toliko kvalitetnih orkestara i trubača koliko ima Surdulica.

Nije on do ovog priznanja došao ni brzo, ni lako. Iako ima samo trideset godina, on svira ceo život, od svoje sedme godine. Iza njega su godine truda i odricanja jer, kako kaže, pedeset posto je talenat, a sve ostalo rad. Iako živi za trubu, ne sme se smetnuti s uma da on i živi od trube, kao i generacije njegovih predaka. I u njegovom orkestru, koji je osnovan 1985. godine,  a koji ima dvanaest članova, svi su familija.

–  Šef tog orkestra najpre je tri godine bio moj stric Nani, pa onda drugi stric Meka, a kada sam napunio osamnaest godina oni su otišli u inostranstvo trbuhom za kruhom, a ja sam preuzeo orkestar i tako je do danas. Moj otac Demko je sedam puta bio najbolji bubnjar u Guči i još pre osamnaest godina je proglašen za majstora, a deda Sulejman mi je bio uzor u sviranju trube, ali i Milan Mladenović (Ekrem Mamutović stariji), veliki majstor ovog instrumenta – ne propušta da ih pomene Elvis.

Prisećajući se atmosfere iz Guče, Elvis kaže da je bila paklena konkurencija, ali da je imao veliku podršku navijača koji su autobusima došli iz Surdulice: Novica Tončev, predsednik opštine sa sve odbornicima lokalne skupštine, funkcionerima, ali i običnim građanima. Svi su hteli da budu na licu mesta kada dođe trenutak proglašenja pobednika.

SURDULIČKI ČOČEK

– Šta da vam kažem, osam godina sam živeo za taj dan. Nastupilo je 18 trubačkih orkestara, od toga je osam bilo iz našeg kraja. A poznato je da je muzika odavde sa juga, najsloženija i najkomplikovanija za sviranje, pa onda možete da zamislite kako je bilo! Svirali smo „Jano mori“, pesmu sa Kosova i „Surdulički čoček“, moju kompoziciju. Dugo smo se spremali, više od mesec dana, jer u Guči morate da odsvirate komlikovanije pesme nego što svirate obično, sa složenijim aranžmanima i to najbolje što umete, ako se nadate pobedi. Ja ne znam note, sviram na osećaj, ali znam tonove, pa sam uz pomoć mog prijatelja Formana Buce Salimovića, uradio aranžmane. To je upalilo i sada za našu malu Surdulicu, preko trube i Guče, znaju u celom svetu. Moj sin, koji ima devet godina, takođe svira trubu i ide u muzičku školu, zna note i u njega polažem velike nade  – srećan je Elvis.

ŽIRI
Finalno takmičenje 18 najboljih duvačkih orkestara iz Srbije, sa više od 200 trubača održano je pred oko 50.000 gledalaca, a stručni žiri koji je za pobednika proglasio Elvisa Ajdinovića, činili su: Danka Lajić Mihailović, predsednica žirija, etnomuzikolog, Mirjana Zakić, etnomuzikolog, Mladen Djorđević, redovni profesor na Fakultetu muzičke umetnosti, odsek truba. Dejan Petrović, trubač, vođa najboljeg orkestra prošlogodišnje Guče i Maja Ivanović, etnomuzikolog, kao predstavnica predtakmičarskog centra Surdulica.

Na naše pitanje o konkurenciji i eventualnom rivalitetu sa Vranjancima, Elvis odgovara diplomatski. Kaže da poštuje sve majstore svog instrumenta i da izuzetno poštuje one starije. Svestan da je mlad i da se najveće stvari i najlepši uspesi tek pred njim, ističe da je najvažnije biti dobar čovek, pa onda sve ostalo.

– Iako smo svi mi konkurencija, poštujemo se međusobno. Ja se i privatno družim sa mnogima od mojih najvećih rivala, kao što je recimo Vranjanac Ekrem Mamutović, sjajan trubač, moj veliki prijatelj. Kada sam proglašen za pobednika u Guči, svi su došli da mi čestitaju, niko se nije ljutio i zato sam srećan čovek. Postoje razlike u sviranju između Surduličana i Vranjanaca, mi smo više „stakato“, a oni „piano“, mi smo nekako oštriji, a oni imaju taj prepoznatljivo meki, nežniji ton. Ali, baš ta različitost je bogatstvo za sve nas, nikako prepreka – tvrdi Elvis.

Elvis je ponekad i po šest meseci odsutan od kuće. Svira svuda gde ga pozovu, u Srbiji, ali i širom regiona. Voli da sluša etno muziku, džez i rumunske trubačke orkestre. Trubu bi, kaže, pozajmio bilo kome, ali abažur, odnosno usnik, nikome jer u njemu leži glavna tajna svakog trubača.

Posebno želeći da skrene pažnju na slogu i međusobno uvažavanje koje postoji u njegovom orkestru, naš sagovornik ukazuje na to da mnogi orkestri međusobno pokušavaju da vrbuju muzičare, slično kao u fudbalu.

– Ali, ako sve radite fer to se neće dogoditi, pa se niko neće usuditi ni da pokuša, a kamoli da vam „ukrade“ muzičara. Kada se to desi to je ravno katastrofi, jer može da se desi da se raspadne ceo orkestar. Zato imam specijalan sistem u mom orkestru gde je moja poslovna politika od početka bila jasna: svi zarađujemo isto. Kada sviramo, to radimo maksimalno pošteno, bilo koje pare da su u pitanju. A kada nas plate, sve delimo na ravne časti. Iako ima orkestara gde je jasno određeno koliko je plaćena prva truba, koliko druga, koliko treća i tako na dalje, mi tako ne radimo i evo, opstajemo godinama – otkriva Elvis.

A da veliki čovek, uvek ima male želje, uverili smo se i na Elvisom primeru. On, posle svih nagrada, putovanja i počasti koje mu je truba donela, još jedino želi koncert u Vranju.

 

Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



  • Ostavi komentar