,
,
,
,
,
,
Ovde su sada gotovo svi sa nekim selom u zaleđini, što je u srpskoj ekonomskoj situaciji više prednost nego kao mana. No, poznata priča o tome kako dođoši vuku jedan drugog, po sistemu „bili smo na istoj slavi“, kao da u Vranju nikada nije bila aktuelnija. Većina sagovornika po ovoj temi prepoznaje pčinjski, poljanički, moravski, dubnički i mnoge druge, manje ili više jake zavičajne lobije. Pa, ima li zaista takvih neformalnih i formalnih udruženja građana na temu „mi smo si naši“?
Slavna sentenca „U Vranje Vranjanci, u selo seljaci“ odavno je dovedena u pitanje. U Vranju gotovo i da nema autentičnog gradskog življa, sa urbanim načinom života i navikama, pa je gotovo deplasirano pričati o podelji na stare, „prave“ Vranjance, i dođođe, dakle „seljake“. Jednostavno, ovde su sada gotovo svi sa nekim selom u zaleđini, što se u srpskoj ekonomskoj situaciji pre pokazuje kao prednost nego kao mana. No, poznata priča o tome kako dođoši vuku jedan drugog, po sistemu „bili smo na istoj slavi“, kao da u Vranju nikada nije bila aktuelnija, pa se sve češće može čuti ono, već tradicionalno: „Kude si, bre, zemo!? Većina sagovornika „Vranjskih“ po ovoj temi prepoznaje pčinjski, poljanički, moravski, dubnički i mnoge druge, manje ili više jake zavičajne lobije. Pa, ima li zaista takvih neformalnih i formalnih udruženja građana na temu „mi smo si naši“?
I, ako ih ima, kojim mehanizmima i sa kojih pozicija vladaju gradom?
AUTENTIČNI VRANjANCI NE POSTOJE
Jedini po rođenju autentični Vranjanac među sagovornicima po ovoj temi, raniji predsednik SO Vranje Nenad Stošić, začudo, smatra da se u Vranju ne može govoriti ni o kakvim lobijima, ali iz sasvim specifičnih razloga.
– Nema ovde Vranjanaca, jer je 99 odsto njih otišlo odavde, pa je sada ovde biti Vranjanac mana. Sve mi se više sviđaju seljaci, što se čuvaju, pomažu i politički guraju. Takođe, njima je Vranje plafon kome teže i za koji se bore. Vranjanci ometaju jedni druge, izmišljaju svašta, ne dopuštajući da se neko izdigne iz zaprloženog taloga u kome se nalaze svi ostali – kaže Stošić.
Začudo, ovde se gotovo svi unisono slažu da je šoplk, ili kraj oko reke Pčinje, pravo izvorište kadrova za vranjsku vlast, te da transverzala Kozji dol – Sejace – Radovnica u Vranju vedri i oblači i u pravosuđu, i u politici, i u privredi. Pčinjani se pak brane da nisu jedini, da i Poljančani ne stoje loše, dok su sela oko Morave, kao Toplc, Zlatokop i slična ozbiljno potpisnuta, dok dubničko – bunuševački lobi gotovo da i ne funkcioniše u praksi.
Ima li istine u ovakvim nagađanjima? Treba samo pogledati raspored funkcija, pa da stvari postanu jasnije. Doduše, Žbevčani su iznad svih, jer imaju Dragomira Tomića, Budu Mihajlovića, Milana Nikolića (koji je iz Ljiljanca, odmah tu pored), nekada Stanišu Janjića, sada Gorana Stefanovića… Ali, ne daju se ni drugi, pa se stiče utisak da Vranjem vladaju zapravo svi, osim samih Vranjanaca.
Od dolaska Miroljuba Stojčića na vlast, a ima tome toliko da je više generacija upisalo i završilo osnovnu školu za to vreme, važi ideja da je konačno neka gradska ekipa došla na vlast, i da je čvrsto drži. No, sam Stojčić je iz sela Crnotince, na levom skretanju pre Trgovišta, mada se on uopšte, prema predanju, ne oseća Pčinjaninom. Malo je u SPS-u, što će reći u vladajućoj nomenklaturi, Vranjanaca, a i oni, poput Perice Milosavljevića i Božidara Ilića, polako odlaze. Ipak, njihov šef Zoran Antić tvrdi da je lično poreklom iz Vranja, jer je rođen u Vranju, u ulici Cara Dušana. Ipak, otac mu je iz Jovca, a majka iz okoline Lepčinjca. Odrastao je u naselju Češalj, jednom velikom selu, u kome su seljaci postali urabanitet, bilo da su došli iz Negotina, Marganca, Tulbeta ili Crnotinca.
No, Antić je pokidao veze sa selom, jer je porodica njegove majke manastiru Sveti Pantelejmon iz Lepčinjca darivala kuću sa okućnicom, hektar zemlje i vinograd u Katalencu.
POLjANICA I KOZJI DOL
Dragan Stojković (DS), direktor vranjske Direkcije za izgradnju, „osumnjičen“ da je jedan od čelnika znamenitog poljaničkog lobija, kaže da smatra da su ovde organizovani samo Pčinjani, i niko više, „jer se oni međusobno poštuju i nekako su jači“.
– Poljanički lobi ne postoji, ili bar ja to nikad nisam imao priliku da vidim. Imam kontakte sa ljudima tamo, ali ne u smislu da ja nekome pomažem, ili pak neko meni. Volim da budem jednak prema svima, ma kako to danas utopistički zvučalo – kaže Stojković.
O prepričava situaciju iz dana kada je dolazio u Direkciju, i kada su ga svi gledali kao dete sa sela, „ne pitajući se imam li ja i neku karijeru, uspehe, aktivnosti…“.
-Ne delim ljude po mestu rođenja, i ne priznajem to kao jedini kriterijum. I kad neko nema argumenata, odmah kažu – „seljak“. Lično, mislim da je Poljanice toliko osiromašena, decenijama zapuštana, da i nema snage da ovde pravi neki lobi. Uostalom, sada na prste mogu da se nabroje Poljančani koji nekome nešto „mogu da završe“ – kaže Stojković, uz napomenu da je od ove priče svakako veći problem urušavanje samog grada u ruralno, o čemu svedoče, sve brutalnije, vranjske ulice i svakodnevni život građana.
Njegov zamenik u Direkciji Aleksandar Trajković, šef IO GrO DS-a za sebe kaže da je urban momak, obzirom da su mu i deda i otac Vranjanci, mada poreklom iz Kozjeg Dola. Trajković tvrdi da ne postoji nešto što bi se moglo identifikovati kao Pčinjski lobi, „mada sam maksimalno uključen u tamošnja politička zbivanja“. Prema njegovom mišljnju, biolje su organizovani Poljančani, a on lično, kaže, nije nikada imao korist od toga što je preklom iz Pčinje.
– U DS me je 1999. doveo moj rođak Dragoslav Nedeljković, i to je bila jedina podrška od starta koju sam imao. Imao sam ovde neke urgencije, ali nisam imao mogućnosti da pomognem. Uostalom, kratko sam ja u politici. I ne delim ljude ni po kom osnovu, gledam da svima pomognem koliko mogu – kaže Trajković.
– Srbija je seljačka zemlja. Stari građanski sloj je nestao do 1950. godine, tako da je danas bezveze deliti ljude na selo i grad. Sve su to pseudograđanske elite, ali se mora reći da postoji rakovački, pa šopski lobi, Poljančani, Bujanovčani, Hančani…E, mi sada radimo na stvaranju vranjskog lobija, u koji su dobrodošli svi oni koji su za ovaj grad – kaže Antić.
20 MILIONA EVRA
Nije ova politika bez logike – svi koji nemaju mesta u zavičajnom lobiju našli su mesto u gradu, pa nije loše da ga sada malo i brane. Ali, kako čitav proces u suštini ide? Probije se neki, recimo, Pčinjanin na neku, ma kako malu funkciju. Čim se dočepa Haremluka, počne da mešetari, i odmah ima drugara „za u banku, za u Simpo, za u policiju“… Čim uspe da namesti prvog sledećeg, zajedno su jači, pa imaju još po jednog za treće funkcije, pa onda, kao kad kamen baciš u vodu, svo četvoro imaju još po jednog… Tako se prvo puni Haremluk, pa institucije, do najnižih nivoa, jer se ni mesto čistačice, a kamoli nešto više, ne dobija bez određene veze. No, zavičajne lobije u velikoj meri zamenile su stranke, jer u kakvoj bi vezi mogli biti recimo Stojčić i Dragoslav Nedeljković, obojica iz pčinjskog zaleđa?
Sa svoje strane, Dragoslav Nedeljković (DS), direktor Fonda zdravstvenog osiguranja u Vranju, po definiciji jedan od lidera „Pčinjskog lobija“ tvrdi da o nečem takvom ne može biti ni reči, već da možda ovde egzistira samo neka poljanička ekipa.
– Ako mi je neko pomogao u karijeri, to je jedino stranka kojoj pripadam, a nikako neki zavičajni lobi ili porodične veze. Toga, potpisujem, ovde nema – jasan je Nedeljković.
On kao primer navodi Stajevčanina Velina Ilića, „koji investira po 20 miliona evra godišnje“, i kome, „svakako ne treba nikakav lobi“.
– Rekao bih da su ljudi sebični i zavidni, i teško da hoće nekome da pomognu. Što se mene tiče, zbog porodičnog porekla (deda Petruš mu je bio četnički vojvoda, p.a.) imao sam samo probleme sa starom komunističkom nomenklaturom. Proganjali su me toliko da sam posle samo 11 meseci morao da iz Trgovišta, čiji sam bio stipendista, pređem u Vranje – objašnjava Nedeljković.
On kaže da se zavičaju ipak može pomoći, pre svega uspešnim karijerama i ostavljanjem traga u poslu kojim se neko bavi.
KO JE ODAKLE?
SPS
Miroljub Stojčić – Crnotince – Pčinja
Zoran Antić – Lepčinjce
Dragan Ilić – Stubal
Stojan Dimčić – Ćukovac
Negovan Stanković – Sebevranje
Dejan Ilić – Kriva Feja
Budimir Mihajlović – Žbevac
Milan Nikolić – Ljiljance
Velin Ilić – Stajevac
Vene Zdravković – Radovnica
Slađan Ivanović – Poljanica
Zoran Knežević – Rataje
DS
Goran Stefanović – Rakovac
Dragoslav Nedeljković – Kozji Dol
Dragan Stojković – Poljanica
Aleksandar Trajković – Pčinja
Dejan Ivanović – Polom
Goran Petrović – Vrtogoš
Slobodan Stamenković – Tibužde
Nebojša Trajković – Klinovac
G17
Uroš Trajković – Rataje
Nela Cvetković – Pavlovac
Novica Mitić – Žapsko
SNS
Dragan Nikolić – Prekodolce
Zvonko Alijević – Pavlovac
NS
Nebojša Stojanović – Jelašnica
E sad, koliki bi politički uticaj mogli da ostvare Pčinjani u Vranju, preko same Pčinje? Oni svakako imaju ozbiljan problem što nijhovo zaleđe tvori trgovišku izbornu bazu, pa ne mogu, ni u procentima, uticati na vranjsku politiku. I para je sve manje, pa se ne mogu dizati zadužbine i ovde, u gradu, i tamo, na selu. Završi se ponešto, neka struja ili malo asfalta, ali prema Tomićevom sređivanju Žbevca sve pre liči na dečiju igru nego ozbiljan uticaj na rodni kraj.
Jedan od naupečatljivijih predstavnika svog sela u Vranju je Goran Petrović, direktor „Novog Doma“, ali i aktuelni šef MZ Vrtogoš. On smatra da je ne samo svaka izborna jedinica važna, nego da je važan i svaki glas, i da se i za taj jedan jedini treba dobro potruditi. A on zna o čemu govori – dok je bio u G17, ta stranka je pobeđivala u Vrtogošu, a kad je prešao u DS, sada su oni tamo najomiljeniji, i to skoro pa trotrećinskom većinom. Petrović od 1990. godine živi u Vranju, ali, kaže, radi u interesu sela, što ljudi tamo znaju da prepoznaju.
– Mnogo akcija sam vodio u Vrtogošu, od kanalizacije, preko osvetljenja sela do vode i telefona. Pamte to ljudi. U lokalu se glasa za čoveka, to su male sredine, svi se znaju – kaže Petrović, uz napomenu da je u selima najteže raditi, „jer tamo ljudi nemaju posebnog interesa, i ne zavise ni od koga, nego traže čoveka od snage i hrabrosti“.
(KOMPLETAN TEKST PROČITAJTE U ŠTAMPANOM IZDANjU)
NA LICU MESTA: PČINjSKA TRANSVENZALA, UBAVINjA I PROKLETINjA
Znamo samo za Stojče i Četnika
Možda ima još naših, ali u Vranje se prave da su poreklom Beograđani. Šopska rabota je to
Postoje razne pesme o Pčinji, o reci i čitavom kraju. Neko je pevao o Pčinji ubavinji, a neko o prokletinji.
– Da ste videli ubavinju kad nadođe proletos. Ovaj kraj je nakaden, ovde je teška prokletinja, a nju napravismo, mi sami! – govori i gestakulira rukama grupa žitelja pčinjskog sela Šaprance dok pored puta čeka da naiđe taksi ili autobus koji vodi do njihovog centra sveta – obližnjeg Trgovišta.
Na jakom planinskom suncu, započinjemo priču o političarima iz Vranja koji su poreklom iz pčinjskih sela i njihovoj (ne)spremnosti da pomognu rodnom kraju. Meštani nas bledo gledaju.
– Mladi su to ljudi, ne znaju oni ove moderne političare, ne znam ih mnogo ni ja. Svi si imamo muku i svako smatra da je njegova najgolema – počinje priču starina Simon Spasić (90) koji je živa, kako kažu meštani, istorija Šapranca i čitave Prinje:
– Znate li ljudi, da u ove godine pijem vodu iz reke. Što, ne verujete, ajde pođite sa mnom?! Odnese mi Pčinja bunar i niko da ga popravi. Odem u opštinu u Trgovište i dobijem odgovor: „Nema pare“! Idem sa krivak, polako, naniže u dolinu, dođem do reku, zalegnem kao božjak, iskrivim glavu kao petl i zahvatim vodu sa usta. Cedim je kroz zubi da ne uleti neka glota. Eto, to je dočekao Simon koji je 30 godine u Vranje radio u sud, pišite neka svi znaju. Viču: „Nema pare“, u opštinu, ej, na Simona koji je oformio Srez trgoviški 1946. godine, zajedno sa Mitra Tasića, Slavka Stošića, Bogosava Krstića i Boška Janjića – jada se Simon.
PARTIJAŠKA DRŽAVA
Nema pomoći za Simona i mnoge druge kao što je on. Došla „partijaška vremena“, kako vole da istaknu.
– Tu ima mesta samo za odabrane pošto je prostor sužen za život. Niko više ne vodi računa o Šaprancu koje ima 20 kuće i isto toliko stanovnika. Mnogima to smeta i bili bi srećni da nas nema. Ko da ti pomogne? Oni se krste što još nismo cunali na popa ruku – navodi Voja Stefanović (81).
Od vranjskih političara i direktora setiše se samo gradonačelnika Miroljuba Stojčića koga zovu Mira ili Stojče, i Dragoslava Nedeljkovića, direktora vranjske filijale Republičkog fonda zdravstvenog osiguranja. Njega Pčinjani zovu Dragoslav Četnik.
– E, on, napravi u Kozji Dol spomenik na dedu, četnika Petruša. I to sa česmu. Hteli su da se pobiju, ali ostade po njegovom. Tri godine sam bio u partizani, tri godine moji nisu znali da li sam živ – ističe čiča Simon.
– Čiča Simone, Petruš je bio komandant četnički za čitavu Pčinju, što bi bilo da su oni pobedili – viče neko.
– Isto – spremno odgovara.
On je čuo za Miroljuba Stojčića, znaju ga, kaže, i mnogi Pčinjani.
– Što nas pitate, pitajte Vranjance da li imaju vajdu od njega. Ako mislimo na istoga, što mu je tatko iz Surlicu, to ti je na onu drugu planinu, u vrh, ali naši smo si. Planina je planina. Tatko mu beše radio u SUP, u Leskovac. Valjda je taj? – podiže obrve čiča Simon.
Bilo je, kaže, nekada milina da si iz Pčinjski kraj, naročito posle rata i kada su se otvarale fabrike.
– Dovoljno je bilo da jedan naš dođe u Vranje i za mnoge, čestite po državu Pčinjane, imala je ubava rabota u grad. A, ko jednom siđe iz ove pustelije teško se vraća. Možda, kad ode u penziju, i to većina vikendaški. Jedan drugog smo vukli, koliko je Mitar Tasić doveo odozgo, a bio je poslanik u to vreme. Partijski kadar, golema glava. To je bio jedamput čovek, mnogi u Pčinju treba da mu se klanjaju ispred spomenik. U Vranje su zahvaljujući našim prvacima dovođeni i kadrovi za UDBU. Ako si hteo da te neko tepa i ne zapamtiš tepanje jer pitanje je da li će izneseš živu glavu, bilo je potrebno da se padneš u ruke na nekoga našega „udbaša“, iz ove planine, visokog, koščatog, sa zejtinjavi oči – priča čiča Simon.
ISTO NAM SE VATA
Priča o Stojčiću i posleratnim komunističkim kadrovima iz Pčinje vraća se na početak, da niko ne zna ko su iz Pčinje u sadašnjoj vranjskoj vlasti ili na mestima direktora.
– Verujte, ali mi ne znamo da li ima neko u Vranju na vlast, a da je naš. I da ima isto nam se vata. Radio sam u sekciju za puteve (SZP) i posle 33 godine rada me isteraše na ulicu kao kuče. Kome da se žalim? U Vranje si šop, u Trgoviše ništa! To ti je jedno te isto. I da ima neko naš u Vranje iz Pčinju, pa ja nisam šunatav, taj igra kolo sa mog direktora ruku pod ruku. Svi su oni tu zbog oklapinu (korist), ništa ih drugo ne interesuje – priča Borko Arsić (64) i nastavlja:
– Odem kod direktora, onog što ga uhapšsiše, i pitam: „Dobro, bre, direktore, gde ću ja posle 33 godine rada i nijednog dana bolovanja. Zar na ulicu? „U Niš, tamo je centar firme, tamo nešto ako ima da radiš, ovde si tehnološki višak“. „Ama, gde ću u Niš, treba da platim stan, hranu, da putujem, čak iz Pčinju. A, plata mala“, kažem. „ Vrasti se u tu tvoju Pčinju“?, opet on. „Tamo je tek propast“, i dalje se koprcam da ostanem u firmu. I znate li šta mi odgovori: „Ja i želim da propadnete“.
Grupi se pridružuje i Stojadin Jovčić (56) sa magarcem na kome su natovarena dva džaka sa šljivama džanarikama.
– Kakvi šopovi, kakvo Vranje. Ako mrdnemo do Trgoviše -to je. Ovde je borba za koru hleba. Ako danas imaš bilo što da pojedeš, ti su srećan čovek. Evo, idem po ridišta, sakupljam šljive da ispečem, ako ima za jedno kazanče rakiju. Treba za u kuću, lek je to! – kaže Stojadin.
Njegova supruga, Sunčica (52) žuri za Trgoviše, da „pozavrši neku rabotu“. Sa Stojadinom vodi svakodnevnu borbu za život. Sakupljaju pečurke kada ih ima, a sada drva koja na mazgi tera do kuće. I oni imaju svoju muku:
– Evo ga sin Zoran (30), pogledajte ga, čista duša, ali uročen od nešta ne može sam kroz život. Treba li da dobijemo neku pomoć za njega pošto ne može da radi i da se gleda sam? Treba! Od koga? Od opštinu! „Nama pare“, samo to znaju da kažu, ali drugoga dok ga svoja muka ne očeša za tuđu ne zna – priča Sunčica.
Odlazimo, optrećeni pričama i suncem koje uzdara u teme svom žestinom, u susedno Šajince. Napuštamo Šaprance gde nema uličnog osvetljenja, vode…
– Evo, ja teram vodu u cisternu za piće i drugu finu uporebu iz Klisuricu gde je rezervoar: Život mi prođe, a ne moga da se oženim. Gledam sadašnji momci snagu iskidaše po branje drva i od njih nema da bude ništa – srećemo Milana Pavlovića (50) iz Šapranca u centru Šajinca, ispred prodavnice.
Ljudi u Šajincu gostoprimljivi, žena nas nudi kafom, tražimo hladu vodu, aludirajući na planinu i izvore.
TEPAJA JE KREMENALCI
– Grdni ljudi nas u Vranje namrzoše zbog Sentu koji je u policiju tukao sa motku. Morali smo da ga sudimo. Odavno je to bilo. Sudija Plavšić mi kaže: „Ti si Simone odozgo, ti će da budeš porotnik“. Šta da se radi, kakav god da je, naš si je Senta. Po tome se videlo kako smo se ispomagali između sebe. Osudismo ga šest meseca, a ko zna koliko je trebalo da lega, potepa grdan narod. Ali, ja kao porotnik zauzedo čvrst stav: „Tepaja je kremenalci“! – seća se čiča Simon.
– Evo, izvolite, slobodno pijte, ova je iz drugog rezervoara, nije iz ovog ovde našeg, pre neki dan smo pronašli u njemu pacova golemog kao mačku – objašnjava nam.
Okreće nam se u stomaku i sećamo se reči jednog našeg kolege; „Vodu ne samo što ne pijem nego se sa nju i ne mijem“. Eh, kako bi dobrodošlo „jedno zidarsko, pa još samo ladno“. Ali, zbog poštovanja domaćina nema piva i ostalih bogougodnih pića u Šajincu.
– Ovde ima 30 kuća, aktivnih 20, sa jedno 40 žitelja – kaže nam Stojadin Zlatković, koji živi na relaciji Šajince-Vranje.
– Od šta ljudi žive samo oni znaju. Evo Suta Stošić ima 75 godine i jednu kozu i jedno jare. To treba da izrani njenu porodicu – ističe Momir Stošić (47) koji se u Šajince spustio iz planinskog sela Margance.
OJADILA GA PČINjA
Njega je ojadila Pčinja. Voda mu je bila u kući do metar visine posle prošlogodišnjih poplava, uništila stvari, mnogo toga.
– Kakvi političari Vranjanci i ovi naši iz Trgovište?! Od Vranje smo odvojeni kao da su državnu granicu stavili. Ovi gore naši, 25 odbornika – 13 partije. Sve to donese samo svađanje i ko će na koga – svoga. Ćerku smo udavali, a reka nam odnese spavaću sobu za dar što spremismo. Hvala na „Simpo“ i moju ženu koja radi kod njih. Oni nam u svemu pomogoše, od drugi ništa. Ma, beše televizija, ona Kalanovićka, puni usta sa obećanja i ništa – priča Momir.
Sa porodicom živi pored reke i mosta koji je ruiniran zbog poplave.
– Koji most prvo da naprave ili poprave? A, oni iz Beograd, što misle? Evo ovde kod nas most je gotov ako nadođe neka pogolema voda. On povezuje Šajince sa Markov rid, Gornovac, Dumbiju, sve do Široku planinu. Gledao sam očima kad je naišla reka. Od huk, od vazduh i silinu ispred vodu su se sama čupala drveća i letela u vis. Ono samo u filmovi može da se vidi – navodi Momir.
U Šajincu ne znaju za vranjske političare koji su iz njihovog kraja.
– Možda ih ima, ali u Vranje se prave da su poreklom Beograđani. Šopska rabota je to – kažu u glas.
Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.