Prvo sit, pa bogat



-Ne znam, novinare, mi budale bez vas ‘itri što li bi pravili. Eve, pred fajront popio sam rakiju, naručio sam pljeskavicu, i pivo; jošte pa i ljuto papriče mi prefrljili vrz pljesakvicu. Toj ti je život! Ček ček, smeješ li se ovo što ti ispriča, ili plačeš? I jedno i drugo? Nemoj, molim ti se da rundzaš, da mi kvariš merak. Aj popi nešto, saberi se. Nećeš? Ti nećeš?! Zašto mi odbijaš ljubav? E pa, ako ne popiješ, šes’ krivače bugarski šljema retak izmet da izedeš! Ne nemački šljemovi, nego bugarski, oni podliboki!



-I oba će si otidnemo doma s punu mešinu. Prvo sit, pa bogat. Dete, turi ovo moje i za ljuštipačinu novinara na moj račun! Kako nemam račun? Ček be, konobare, Srbin li si, veruješ li u boga? Aaa, i slavu slaviš, svetoga Sisoja? Pa onda sveti Sisoje će ti plati, samo mu kaži ja da sam reko. Kod sveci mi se jede reč, evo sveti Petar i sveti Ranđel duševadnik, dajma me zovu, ali ja sve vikam – alo, alo, ne čujem vas dobro, ššš, ššš, u tunelu sam, Kržince ili Manajle, nisam siguran. Ja će vi se javim, imam propušteni pozivi.

-I što ti ono zapriča, ja pa majle. Ahaa, da be, doneso ti pismo što je stiglo na moju adresu, a u pismu piše – ne volim te više. Ma zajebavam se, eve ti čitaj si sam. Nemaš đozluci? Što, variš li bez masku, i to pod vodu? Dobro de, dobro, ja će ti pročitam… Daklem, ovako, al nemoj da menjaš nešto, kako je, tako je:



„Gospodo novinari svaka vam čast za neke članke! Ali Miretova kompanija će da vlada još dugo, vlast se ne ispušta baš tako lako. Jednoga dana mi ćemo morati da uzmemo motke u ruke.

Završio sam višu školu i ne radim skoro sedam godine a taj Mire zaposli bratanca u arhiv a sad i snajku sa minđušom u nos i tri godine marvenjačke škole a to je škola za koju direktor muzeja Slađan kaže da odgovara. Treba da šprica bubašvabe u muzej. U muzej kuću je primio dve učiteljice, kaže da je mnogo navalica od posetilaca. To nije borina kuća nego cigurna kuča za vranjske političare. I bratanče je sada funkcuoner SPS a čini mi se da i ranije beše u neke partije.

Drugo, dosta nas pores politike opterećujete sa ovim Cerama i Pahomijama ima mnogo drugih stvari o kojima ne pišete, kako narod živi, šta jede i nosi ako nigde ne radi, kako se leči, kako se na crno radi i voze skupa kola ljudi koji nemaju ni dan radnog staža…

Na Petrovdan

20LL

Slobodan“

-Milo ime, novinare. Evo, u tvoje novine čitam u neki prošli broj, ljudi kažu kako se lepše živelo pod Slobu, nego sad, u demokratiju, pod Lurča. Za koj će ti bre čindo demokratija, daj mi pet evra dnevno da preživim, pa mi pravi jaribaš, s vazeljin ili bez vazeljin. I će mešam! To se seti, kad sam bio momak, pa baš u ovo vreme, kad zrije lojze, ja odvedem devojku u neki matornik. Završimo bezobraznu rabotu jemput, aj malko da se osvežimo, uberem ja jedan grozd „crvenku“, zobemo draga i ja, na skovranci tain izabismo, da se opravimo za drugo poluvreme. Te ti otud pištaljka, kao fudbalski sudija, kad svira opsajd – prr, prr. Ja vikam – ooo, šook, ali šok ne jebava, nego s karabin pravo u mene. Tad su bili poljaci, ne Poljaci iz Poljsku, nego ovi naši poljaci, što su čuvali lojza, dok je to u Vranje postojalo, podrejon.

-Rejon, podrejon, sve smo pevali – „mi smo pioniirii, našega rejoonaa“… Kad, bratstvo i jedinstvo, baškimi i burimi, ufati nas poljak, ne be Poljak, nego poljak, Šiptar. Ne be Šiptar, nego Albanac. Ne znam više Poljak li je, Šiptar li je, Albanac li je, Kazahtanac li je… Nije ni važno više. A parabela mu u pojas zadenuta. To me spreči, da se borim za srbsku slobodu, da karamo koga oćemo i da stremimo ka Evropsku uniju.

-Dobro, jedem što se ne jede, to tad nije ni postojalo, ali se uklapam u savremeno doba. Takoj, poljak namava žensku, ona otrča niz Ćošku s pun fišek, ali i kod Šip… Albanci, i kod nji je tad još postojala besa, sad više nema, od Srbi nema beganje, i vika mi – da te apsim li, pa da te vodim niz čaršiju sa grozdovi oko gušu, svi da vidiv tvoju bruku, da te tepam li, da te utepam li namrtvo, ilji… ima još jedna soljucija, tako li se kaže?

-Koja soljucija? Pa, kaže, da ga otrepkaš jedan jaribaš. I tako, karabin uperio, kaže, pašazot, sa’će te utepam na mrtvo mesto. Čivša i nona, i motra, i gruja, i teza, čekaj, reko, ne otvaraj vatru, jaribaš je jaribaš, a bilo radno ili trpno stanje, to si je to. Će izdržim, pa ne mi je čmaruljica najskuplja srpska reč.

-I tako se dogovorismo, to je bila, ako tako smem da kažem, prethodnica dogovora između Beograda i Prištine, ako ne računamo Djorđa Martinovića, s pivo; imao je tu nesreću da tad nisu postojale plastične flaše. Lepo me pita poljak – dobro, oćeš li s vazeljin ili bez vazeljin? Pregovori, tako to ide, diplomatija i dipljomatija, Borko i Tahirica. I ja se zamisli, pa reko, s vazeljin, manje će struže. A vala, dosta su nam i oni drva istrugali, od Srbiju tamo samo trina ostala.

-Kad ti on duna u onu pištaljku, pa se razdra – ooo, more Vazeljin, odi da ebemo jedan Srbin!!!

Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



  • Ostavi komentar