Među svojima



,

U čuvenom Garmiš Partenkirhenu svake godine okupljaju se vlasnici BMW motora sa svojim dvotočkašima. Ove godine početkom jula tamo je boravio i Vranjanac  Goran Manasijević, koji već više od dve decenije vozi ovu marku motocikla



 



Nakon planiranja i pripreme, 30. juna, spreman kao i uvek, sa svojim BMW-om R 60/7, krenuo sam na put dug skoro 2.000 kilometara.

Nešto mudrije nego ranije, sveo sam količinu potrebnih stvari na minimum. Krećem iz Vranja u ranim jutarnjim satima. Kiša do Beograda. Pre toga mi se pridružuju Paja i Golub, prijatelji beemvendžije. Dogovor je da vozimo u proseku oko 120 km/h, zbog potrošnje, ograničenja, bezbednosti.

Kod Zagreba skrećemo desno ka Celju. Namera nam je da svratimo kod prijatelja bajkera, Grge, i tu prenoćimo. Stižemo oko osam uveče; parkiranje, priča, večera i spavanje.

Ujutro posle doručka i čaja, krećemo ka Dravogradu i Austriji. Divimo se prirodi, uređenim selima i okolini. Dosta bajkera srećemo u oba pravca. Vozimo odličnim putevima ka Salcburgu. Ulazimo na teritoriju Nemačke i na oko 50 km pre Minhena skrećemo ka mestu Bad Tolz i dalje ka G.Partenkirhenu. Divimo se ženi od oko pedesetak godina, Nemici kako vozi svoj BMV. Slikamo se za uspomenu.

Pratim dobro postavljene saobraćajne znake, sledim svoj saobraćajni njuh i prolazimo bez greške. Ostala je iza nas Srbija, Hrvatska, Slovenija, Austrija, te sad na svojim „gvozdenim konjima“ jezdimo kroz Nemačku, ka cilju tj. kampu u alpskom Garmiš Patrenkirhenu. Vozeći prelepim alpskim krajolikom, ispod kacige se uvlači miris svežeg vazduha i prijatnog osećaja. Po planu, u popodnevnim satima stižemo u kamp. Dočekuju nas redari, pokazuju mesto za šator i parking za motocikle, a deleći nam ulaznice i program dešavanja, za dobrodošlicu nude pivom.

Zadovoljni, presvlačimo se i bez obzira na umor, naoružani radoznalošću i raspoloženjem, krećemo u obilazak kampa, parkinga sa motociklima i kasnije samog mesta. Razgledamo štandove i skupljamo podatke o svemu što nas interesuje i što nam je potrebno. Na raspolaganju su nam besplatni autobuski prevoz, lokalna železnica, kao i autobus za obilazak grada i okoline. Probamo čuvene alpske kobasice i alpsko pecivo. Predivni su.

Sutradan, 1. Jula oko devet ujutru, oficijelni spiker najavljuje otvaranje skupa i početak festivala. Svako veče su koncerti do duboko u noć, lutrija (nagrada tri BMV motocikla), vožnja fabričkih modela po kros stazi, vožnja po gradu i okolini sa vodičem, štandovi sa prodavnicama opreme, motociklima i drugim stvarima, akrobacije svetskog prvaka na BMV-u, servisi, žičara, tuševi, noću logorske vatre…

U nedelju, festival i dalje uveliko traje. Za uspomenu dobijam kriglu za pivo od porcelana, zapremine 1 l, sa natpisom festivala. Po podne krećemo put Insburga, pa preko Kicbila, Tirolskom dolinom ka Sloveniji. Kupujemo vinjete, razgledamo Kicbil, fotohrafišemo se i divimo se lepim dolinama i snežnim planinskim vrhovima. Ulazimo u Sloveniju kroz tunel Jasenica. Kod prijatelja bajkera iz kluba „El Dijablo“ noćimo. Sutradan, nakon finog doručka, krećemo i usput obilazimo Bled i Bledsko jezero. Paju zovu od kuće iz Vlasotinca, te nešto brže od planiranog vozimo. Pauza i kratak odmor posle ručka u Beogradu.

Krećemo iz Beograda za naš „tužni jug“. Već posle Bubanj potoka osećamo razliku u kvalitetu puta i oznakama. Na petlji za Vlasotince se Paja i ja rastajemo, a meni ostaje još stotinak kilometara do Vranja. Navraćam u motel Džep, na čaj i pauzu. Oko 24,00 sam u svojoj kući. Ostavljam natovaren motor ispred zgrade, umoran trčim pod tuš i kupatilo moje milo.

Zadovoljan, naredna dva dana odmaram. Skroman uspeh za Srbiju, Vranje, naš lokalni moto klub „Fri Bajkers“ i mene lično. Hvala bogu!

Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



  • Ostavi komentar