Skržav poviše dava, lenjav poviše radi



Ajde be, novinare, turim ti ga u tesniče baš! Ama, čovek po smrt da te prati, ima se naživi, kao Metuzalem! Vrtiš se po čaršiju kako kučka po tuđ dvor, evo već i fajront ufati! K’d će pijemo, kad s’mne?

– I nemoj više da me zoveš po ime, kako si me do sad zvao. Od pre neko vreme se zovem „Tibi“. Zašto? Pa li, prekrstiše me žena mi, deca i unuci. A treba nešto po kuću, ili van nju, da se uradi, žena mi – TI BI, muže, mogo to da odradiš; deca isto – TI BI, tato, to mogo, neće se ušineš; pa se i unučiki ualili – TI BI, dedo, mogo da trkneš po sladoled. I tako, svi me zovu Tibi, pa možeš i ti… A?! Što reče, što reče, ne te dobro ču? TI BI  mogo da vikaš turu, tako li reče? Eee, zar i ti, sine Brute… Pa ono, tako ti je, lepo su rekli još naši stari – skržav poviše dava, lenjav poviše radi.



– Ali, dobro što se nakmeti ovde, bolje ikad nego nikad. Što će piješ, imam debel razlog; sad, kolko je debel, to je pitanje… Će ti kažem, al nemoj da raširiš okolo; navali se navam, mora da ti š’pnem, sramotil’k… Ššš, tiki, pre neki dan, u moje godine, pravio sam jaribaš s kišno mantilče! Ama, kako ne razumeš, isto si onaj gluv apotekar, posle će ti pričam za njega.

– Što pa što? Ovoj! Kažem ti, ššš, napravi onu bezobraznu rabotu s kurton! A to ti je cela istorija vranjskog seksualnog života. Ne li, deca dok smo bili, odrevci, igramo se nemci i partizani u Srbinsku bašču, leto, veče, mi se mavamo, tak-tak, a uz svako drvo, ili u livadu, pored reku, dasa sasukao gerlu, pa zbiva li zbiva. Ovamo vidiš noge u štikle uvis, kao na zajca uši, onamo bel globus, beluštrak, a između dve hemisfere meteorit dušmanski kove. One kvičiv, kao da ih neko dere, kvadrofonija! Mi što smo znali, kuriki, mislimo pa neko masovno ubistvo. Trči doma, pa se zavuči pod jorgan, majka me zove da večeram, vikam – nesam gladan; a nešto mi rasne ispod pupak, pa me tera u kupatilo, po triput se zaključašem; pa ti ubavo, sve kako brobinjci da te podlaziv. I danas ih viđam te iz Srbinsku bašču, ali sad su ugledne građanke i domaćice, srbkinje, ili, preciznije, srbinke. 



– Sabajle, odemo u Srbinsku bašču, da vidimo bojno polje. Ono okolo  kurtoni, kao da ih je neko sejao, č’čki puni. A tu se zadesi i jedan sadašnji ugledan građanin, intelektualac, al kao dete, majka ga nije puštala posle sedam uveče da se druži s nas, da ga ne pokvari loše društvo, mora da gleda „Laku noć deco“, Gulu i Šumenka, Aćima i Miću, Mendu i Jandranku, popije mlekce, pa mu mama pročita priču, i na spanje. Pa fatio, i duva u one gumice, mi se iz pamet isterasmo. Šta radiš be to?! Pa, kaže, pitao sam mamu šta je to, ona kaže, to su sine engleski baloni, što su saveznici bacali iz avioni, za vreme rata i informbiroa, za vas deca, pored Trumanovi jajca. Nemoj da se pokvari dete. Jaa, a kako se rodilo? I on duva li duva, ono klokoća, ovoliki mejuri, mi se krstimo i porevamo.

– I sad, dolazimo do glavno. Prođe i ono vreme, kad smo na trafiku kupovali cigare na komad, pa si na nešto naleteo za jaribaš, obično su u to vreme redaljke bile, što ih Leskovčani zovu „reduška“, jebi ga, tako smo se učili; more, naletiš i na merakliku, čitao sam onu tvoju rubriku za generacije, pa svi kažu – more, kad je ufatiš za sisku, kao boga za muda da si ufatio. Lažev kao kučiki! Uvek si je to bilo, u staro zabavište, poza muzej, ili  gimnaziju ili pedagošku; jedino si morao da paziš na nagazne mine. Za Ćošku, Kazanđol i Pržar da ti i ne pričam, jes da je bilo daleko, ali ekološki. Iza kulturne i prosvetne ustanove, minska polja. Ti ovamo karaš, onaj tamo stenja; a be, izvini, imaš li neku artiju? Al onaj čiča ne prodava zaštitu bez ličnu kartu („mrš, ugursuze, toj li je za tebe, ček da vidim tatka ti jutre“) pa moliš punoletnu populaciju da ti kupi, dzubriš pred onaj kiosk, jerbo meraklika ne dava, jao dragi, nemoj da progutam lubenicu; a prošla kroz ruke na pola Vranje.

– I pošalje ti me firma tu skoro na neku edukaciju, ja pred penziju, a oni me šaljev na kompjutersku edukaciju, ako ne bidneš sajber Tibi, kažu, će te namavamo od rabotu. A što fali na olovku, cel vek sam bio pisarinka, sad će učim nekakve đavoleške rabote. Al ajde. Odosmo u nekakvu banju, tamo organizovan seminar, sve gerontologija, kako mene. Lepo, sve plaćeno. Jedi,  pij, veseli se, a na život poseri se. Tiki, ono što nisam  mogo da verujem, utripova mi se jedna moja ispisnica, gleda me onako, kao zmija žabu. Ja se uzvrte, kao crvi u dupe da mi rijev. Mislim se, će se usrećiš, bog mi jeste ostavio merak, al nije takat.

– Kad, eto ti gu ona za moj astal! Šenjka se otuda, guzica kao četnički kazan, rastura astali po salu. Dobro veče, jel slobodno? Od četerspete, reko. Da se upoznamo, ja sam Živoslava; drago mi je, i ne znam kolko da ti kažem, al ja sam mrtvoslav. Ma ajde, kaže, kolega, ja iz mrtvi dizam, dođi ti u moju sobu, br. taj i taj, rum servis, i ništa se ne sekiraj; samo, ne zaboravi zaštitu. Otrčim ja u sobu, istuširam se, pa ga izđustrim, s levanku, kao tuđu, nemoj da se obrukam. Ma i posle mi đavol ne dava mir, seče uši pa krpi dupe, pođo ja kod Živoslavu, ali ona gabaritna, ilala ti ono đustrenje, da se ja dodatno obezbedim; ne be, ne, što će se obrukam, nego ne mogu da begam! Pa navratim u dežurnu apoteku, kupim „cijalis“. Zini, glini. Ma, beše još nešto… i setim se za gumiranu zaštitu. Ooo, stara dobra vremena!

– A jedan star farmacajt, pred penziju, ja na onu dupkicu na šalter, pa mu š’pkam – dajte mi prezervativ. On čulji uvo otud, a uvo, od njega tri tanjira pitije da napraviš – molim? Ja malo glasnije – prezervativ. Oni prvi iza mene u red počeše da me gledaju kao mečku božanu. Onaj pa apotekar gluva tambura – ama, šta vi želite, pre… pre… presolol, za pritisak? Ne be, već mi provri, prezervativ! On me pa belo gleda, širi ruke, ne razbira. Prezervativ! Cel red ovako u mene, samo vidiš glavu poza glavu, kakav li je ovaj usilan, kao veprina u mlad mumuruz, u ove godine. Kad, dojezdi jedna mlada apotekarica, jatka, a vidi se da je umejatna, kroz dupe na vuka da je prošla. Kolega, ja ću da preuzmem. Onaj čiča otide, krstejeći se s kutiče aspirin, a ona ovolik kez – dakle, šta vam ono trebaše? Reko, prezervativ, glasno, nema više što da krijem, cela apoteka u mene gleda; al samo da znate, nije to za mene, to je za teču. Neema probleema, žulji se ona, ali imamo razne veličine i modele; šta bi teči odgovaralo? Pa šta imate? Imamo sa ukusom banane, maline, ananasa, avokada i, specijalna ponuda, sa ukusom praziluka, to nam je ostalo od parade ponosa; potražnja je bila velika, ali okolnosti su nas izneverile. Što se tiče brenda i veličine, ima ovako: francuski, dugačak, ali tanak; zatim engleski – kratak, ali debeo; i na kraju, ako ste srbski patriota i rusofil, model „Glavurdan“, ovolika čutura. Pa, birajte.

– Zamislim ti se ja. A imate li, reko, kombinovani model, pošto je ovo eminentno političko pitanje – em smo za EU, em za majčicu Rusiju. Pa mi dajte, za cenu ne pitam, kurton anglo-francuski, sa ruskom glavom!

– I pođem si kod Živoslavu, cela apoteka u mene bulji, kao mečka da igra. A na mene mi dođe dovde – e pa, reko, gospodo, ako niste čuli, ja sad idem da karam!

Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



  • Ostavi komentar