„Kad sam je prvi put video, sat mi je stao“



Una je nemirnija posle mora, Tatina ćerka

Naša sagovornica Ivana Rudolf (31), profesorka engleskog jezika, savetuje svim budućim majkama da ne slušaju nesrećne žene koje u životu, osim što su se porodile, nisu ništa radile. Kako ona kaže, ne treba imati predrasude da će vas u Vranju doktori „iskasapiti“. Budite normalne, opustite se, verujte i sve će biti u redu



 



Tatina ćerkaUna Rudolf, jedanaestomesečna beba Ivane i Stanislava,je prema Ivaninim rečima nakon što su se vratili sa mora postala nemirnija. Međutim, to ne menja činjenicu da Ivana svakim danim sa puno ljubavi neguje svoju bebu, neiscrpno prati svaki njen korak i uživa u njenom osmehu.

-Una je sad u fazi prohodavanja. Bili smo na moru. Stanislav i ja smo se vratili preumorni, ali mislim da je njoj more zaista prijalo. Dobila je dva zuba, počela je da puzi i već pomalo hoda. Teška je sad za čuvanje, mora da se vodi, da se gleda da ne pipne nešto ne treba. Iako smo zaštitili celu kuću, ona ode kod bake na goste, pa se mora s puno opreza motriti na nju. – kaže Ivana.

KOFICA SA PLAŽE ILI TETRAPAK

Prve Unine reči bile su „tata“, a njeno ime bila je mama Ivana.

-Prvo je rekla tata, pa onda baba, pa tek onda mama. Ja se bavim jezikom i znam da to nije govor to su slogovi. Ona zna ko je tata, ko baba, a ko mama. Ime bebi sam izabrala ja nakon što sam pročitala knjigu Mome Kapora.-kaže Ivana.

Omiljeni deo dana Ivani je trenutak kada se sve troje okupe na jednom mestu.

-Meni je najinteresantiji period od 20 do 21 časova. Svi smo tu zajedno, igramo se, prosto mi je atmosfera takva da mi jesmo porodica, da je zaista lepo i da nema apsolutno nikakve veze što nam je kuća ispremeštana trenutno.

Omiljena Unina igračka trenutno je kofica sa plaže, kojom je zamenila svoju dotadašnju omiljenu igračku Nodija.

-Una voli svoju koficu sa mora, stavlja je na glavu, priča u nju pa glas odjekuje. Do skoro joj je omiljena igračka bio Nodi. Inače ona grize svaku igračku, lutku, krugove, kocke. Opet najviše voli tetrapak, verovatno joj je interesantan jer je šaren. Neverovatno je da deca ne vole igračke koje su im namenjene. – smeje se Ivana.

-Kada je nega bebe u pitanju mi smo se opredelili za „džonson“ šampon, za lice koristim „niveu“, i klasično pampers, vlažne maramice. Kupamo bebu svako veče. Imala je tzv.blato ali ja sam je kupala i nisam se plašila da budem mama. Preporučivali su mi da skinem široko povijanje, ali sam uz konsultacije za mojim doktorom, do šestog meseca povijala bebu.

Da hrana bude taman kako treba tu je mama Ivana da sve pripremi.

-Ja sam Unu želela da dojim ali sam izgubila mleko nakon desetak dana, i tada sam počela sa prehranom.Dok nije bilo breskvi i kajsija kupovala sam kašice. Inače, na internetu pratim savete o ishrani bebe. Sam spremam slane kašice, pileće i teleće meso. Uskoro ćemo početi i ribu da joj dajemo. Pečem joj jabuke i spremam kašice. Una najviše voli mlečne proizvode. Hranu sam počela da joj dajem na početku petog meseca.-seća se Ivana.

TATA I JA

Ivana je skromna kada kaže da je kreativnija u igrama sa Unom od svog supruga. Manja kreativnost, međutim, ne sprečava tatu Stanislava da je šeta i da se hvali njom, budući da Una, prema Ivaninim rečima liči na oca.

Una je nemirnija posle mora-Una voli tatu, on je popustljiviji sa njom. Dobar je i čuva je. Ne bih rekla da je kreativniji u igranju sa njom. On meni uglavnom sve prepušta i uređenje kuće pa čak i igru sa njom. Prilično je ponosan, šeta je i hvali se njom. Oni su svoj svet.-Ivanine su reči.

-Una je naučila da nakon kupanja sledi mleko, a često se uspava dok pije mleko. Igramo i pevamo u toku dana, a kada je vreme za spavanje sve prestaje. U početku sam joj pričala priče, ali se događalo da se i Una i tata uspavaju pa ostanem sama. Zato sam prestala. Una je inače divna beba, spava noću, danju je budna i voli da se igra. Dečje pesmice se stalno čuju na kompjuteru ali Una najviše voli „Frajle“, novosadski bend, verovatno zato što i ja volim da ih slušam.– priča Ivana.

POD SREĆNOM ZVEZDOM

Ivana i Stanislav su u braku tri godine, pre toga su bili u vezi dugoj deset godina. Njihov zajednički život, prema Ivaninim rečima, postao je potpuniji kada se Una rodila.

-Planirali smo i zaista želeli bebu. Kada nam je doktor rekao da je sve u redu i da se opustimo, vrlo brzo, na suprugov rođendan sam ostala u drugom stanju. Bez mnogo komplikacija. – kaže Ivana.

Kada govori o svojoj trudnoći, Ivana ističe da nije bila zahtevna trudnica, i da je najveću podršku imala od svoje sestre i supruga.

-Prvi trimestar je bio težak. Mučnina nikavnih nisam imala. Bilo je lepo drugo stanje. Vodila sam računa mnogo šta jedem. Ugojila sam se 11 kilograma, ali skoro da sam vratila svoju kilažu. Smanjila sam slatkiše i više sam jela voće s obzirom da je trudnoća bila u letnjem periodu. U kasnijim mesecima je počelo oticanje nogu, ali to nije ništa strašno. Ja sam prošla bez strija, doktor mi je dao prave preparate dea zaštitim svoju kožu. Govorili su mi stalno da sam najlepša trudnica, verovatno da bi stalno bila trudna…- smeje se Ivana.

Ivana nema negativno iskustvo sa lekarima i sestrama iz porodilišta i smatra da uslovi u kojima će se trudnica naći zavise od nje same.

-Moje iskustvo je fantastično. Desilo se da tu bude majka mog školskog druga. Mene su gledali kao kraljicu, ne zato što sam plaćala da se razumemo. Ja sam samo poklonila cveće kao znak pažnje što sam rodila dete.  A što se uslova tiče mi trudnice stvaramo uslove. Osnovna kultura je da otpatke bacamo u kantu za otpatke a ne pored nje.-priča Ivana.

Una je došla na svet prirodnim putem.

-Nisam imala bolove dok nisam legla na sto. Pukao mi je vodenjak, pa sam se ja isfenirala i šminkala, popila kafu na terasi i pošla. Zatim sam tamo sačekala da oni popiju kafu i počeo je porođaj oko pola osam. Bolno je ali sve to prođe. Ja sam bila kooperativna. Slušala sam šta mi pričaju. Prvi put sam rodila sa 31.godinom, ali zaista nije ništa strašno. – seća se Ivana.

Svoje iskustvo nakon dolaska iz porodilišta Ivana opisuje na sledeći način:

-Baš smo sa Unom imali sreće. Ja sam dete pod srećnom zvezdom rođeno. Uni je pupčanik otpao dok smo bili u porodilištu. Kad smo došli plaćali smo patronožnu sestru da dolazi redovno je iz patronožne službe dođu samo jednom nedeljno, a ti nemaš pojma šta ćeš sa umotuljkom od tri kilograma. Prvih sedam dana ju je patronožna sestra kupala, a zatim moja majka. Stanislav i ja smo zapravo sami. On je sve vreme bio uz mene i to mi i dan danas mnogo znači. Prve noći nam se beba budila jer je bila gladna i nismo znali šta joj je, ali smo se kasnije navikli jedno na dugo.  Baš smo lagano prošli. Ovakvih beba mogli bismo još da čuvamo. – kaže Ivana.

Svi imamo strahove pa tako i Ivana. Činjenica je da je najveća želja roditelja da svoje dete izvede na, kako bi se reklo, pravi put.

-Ja ne bih volela da Uni budem drugarica, već majka sa kojom će moći o svemu da razgovara. Ne želim da se sutra moje „ne“ ne uzima u obzir, jer ću se onda pitati gde sam pogrešila. Bojim se da bude suprotno od onoga što želim za svoju Unu. Volela bih da bude uspešna,normalna, srećna devojčica šta god da radi i sa kim god da se zabavlja. Imam super odnos sa svakim detetom sa kojim radim, ali se plašim da kod svog deteta ne pogrešim. Da ne budem previše popustljiva ili previše stroga. Ipak treba to izbalansirati. Šta god radili i koliko god bili obrazovani, najteže je biti roditelj. – kaže Ivana.

(KOMPLETAN TEKST PROČITAJTE U ŠTAMPANOM IZDANjU)

Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



  • Ostavi komentar